|
| Foto: Ju1897.net portal / |
Budući da smo uvijek stremili najboljem, odlučili smo da vas počastimo novom
poslasticom. Riječ je o premijernom i autorskom prevodu knjige Adama Digbya,
"Juventus: A History in Black and White," koju ćemo vremenom, u postupnosti
objavljivati u poglavljima. Ideja je potaknuta željom za upoznavanjem šire
javnosti detaljima slavne historije našeg voljenog kluba, od samih početaka pa
sve do velikih pobjeda koje i danas slavimo.
Uživajte, vaš Ju1897.net tim!
POGLAVLJE XI
Roberto Baggio, Ian Rush i zapamćeni rivalitet
Nakon decenije u kojoj je torinska Stara dama vladala prvo italijanskim, a
potom i evropskim fudbalom, pad je bio za očekivati. S Trapattonijem koji je
sada u interu, a kojeg će dovesti do slave osvajanjem Scudetta 1989, a potom i
Kupa UEFA 1991, Rino Marchesi je, uprkos svom debitantskom finišu na poziciji
broj dva, možda i bio osuđen na neuspjeh. Sezona 1987-88, međutim, pokazala bi
se najgorom koju je klub istrpio u posljednjih trideset godina, jer su
izgubili skoro isto toliko utakmica koliko su ih i pobijedili i završili na
niskom šestom mjestu tabele.
Čovjek koji je doveden da zamijeni Michela Platinija prošao je još gore upravo
zbog poređenja, jer Ian Rush nikada nije dostigao visine koje se očekuju od
igrača koji postigne nevjerovatnih četrdeset golova u prethodnoj sezoni.
Privučen odlaskom u inostranstvo mogućnošću da ponovi ikonski status svog
zemljaka Johna Charlesa, mnogo veće plate i (prisjećajući se da su nakon
Heysela engleski klubovi bili izbačeni iz evropskih takmičenja) šanse da se
najbolje testira protiv najboljih na kontinentu.
Stigavši uz novi britanski transfer rekord u visini od 3,2 miliona funti,
period velškog napadača u Serie A postao je okružen dezinformacijama i pričama
koje nemaju mnogo veze sa stvarnim činjenicama. Mnogi su njegov transfer
smatrali prvim korakom u procesu oporavka odnosa između Liverpoola i
Juventusa, ali to se nikada nije ostvarilo. Iako su ga mnogi ismijavali, Rush
bi se možda bolje proveo ostankom na Ostrvu. Obzirom na to da su se mnogi od
najvećih stranih igrača kroz Juveovu historiju mučili u svojim debitantskim
sezonama, trebalo je očekivati njegov mršav učinak od osam postignutih
golova.
Tri njegova gola će se, kako sezona bude primicala kraju, pokazati od vitalnog
značaja, budući da je zabijao u susretima sa Ascolijem, Napolijem i Torinom, a
sve kako bi pomogao Bianconerima da potjeraju i na kraju dostignu svoje
gradske rivale i iznude doigravanje za mjesto u narednom Kupu UEFA. Možda nema
prestiž i privlačnost susreta klubova iz Rima ili Milana, ali za stanovnike
glavnog grada Piemonta je torinski derbi uvijek predstavljao utakmicu od
najveće važnosti. Kao i oni poznatiji okršaji, u jednakoj mjeri donosi radost
i očaj, a njegovi junaci na pobjedničkoj strani zaslužuju svoje mjesto u
panteonu legendi. Kao i svuda u Italiji, najteži gradski sukobi izazivaju onu
vrstu parohijske spontanosti koja ujedinjuje navijače i može, u sezoni kao što
je Juveova razočaravajuća 1987-88, pružiti jedini djelić slave u inače sezoni
za zaboravljanje. Bivši predsjednik Juvea, Alfred Dick napustio je klub i
osnovao FC Torino 1906. godine, u trenutku stvarajući neprijateljstvo i
rivalstvo koje bjesni i dan danas.
Mole Antonelliana je glavna znamenitost u Torinu i dobila je ime po arhitekti
koji ju je izgradio, Alessandru Antonelliju. Izbija visoko sa svojim
prepoznatljivim tornjem koji je svakim centimetrom sinonim za grad ispod
njega, kao i svjetski poznati pokrov koji se sada nalazi samo kilometar dalje.
Na italijanskom jeziku riječ "mole" doslovno znači "veličina" i često se
koristi za označavanje zgrade raskošnih proporcija. Kao takav, možda je
prikladno da derbi susret između dva gradska kluba svoj naziv dobije po tom
terminu.
Juventus i Torino se takmiče u onome što je poznato kao "Derby della Mole" i,
zahvaljujući uspjesima oba kluba, Torino kao grad je postao možda i glavna
sila u fudbalu na poluostrvu. Gradski se dvoboj često smatrao simbolom klasne
podjele tokom ere prije Drugog svjetskog rata. Juventus je bio blisko povezan
s bogatom porodicom Agnelli, vlasnicima proizvođača automobila FIAT, a
torinski romanopisac Mario Soldati je jednom primijetio da su Bianconeri
"gospodski tim, industrijskih pionira, jezuita, konzervativaca i bogatih
buržuja". Torino je s druge strane, prema Soldatiju, bio "tim radničke klase,
radnika migranata iz provincija ili susjednih zemalja, niže srednje klase i
siromašnih".
Bilo je i poređenja sa drugim, sjevernim industrijskim gradom, Manchesterom.
Juveova široka podrška širom zemlje je uporediva sa onom koju uživa United,
dok lokalizovanija baza navijača Torina povlači paralele sa Cityjem. Današnji
Juventus je možda klub u usponu, ali je i Toro uživao u svojim čarolijama
dominacije, posebno prije Superga tragedije 1949. kada su neosporno uživali
ulogu glavnog evropskog kluba.
Potom, s Ferruccio Novom, industrijskim magnatom kao predsjednikom, klub bi
transformirao svoje bogatstvo i redefinirao način upravljanja fudbalskim
klubovima širom svijeta. Uveo je koncept skautinga, čak i zapošljavajući ljude
da istraže moral igrača u drugim klubovima dok je tražio načine da dovede
najbolje talente u Torino. Upravo je to i učinio, dovodeći Valentina Mazzolu
iz Venezije možda i najkompletnijeg italijanskog igrača ikada, jednog od
zaista podcijenjenih velikana svjetskog fudbala. Bio je napadač, plejmejker i
defanzivni vezni u isto vrijeme, što je nagovijestilo ideju o univerzalnom
igraču. Glavom i ramenima iznad svih svojih vršnjaka, bivši timski kolega,
Mario Rigamonti, jednom je rekao:
"On sam je polovina tima, a drugu polovinu činimo mi ostali zajedno."
"Mogao je poletjeti poput sprintera, trčati kao trkač na srednjim stazama i
šutirati s obje noge poput napadača. Mogao je skakati poput akrobate,
vraćati se po loptu u odbranu, a zatim graditi napade koje je često sam i
završavao. Bio je i plejmejker i pobjednik mečeva,"
Gianni Brera o Valentinu Mazzoli.
Ipak, uprkos njegovoj potpunoj briljantnosti, Granata iz te ere bila je mnogo
više od tek njihovog samog kapitena. Zahvaljujući istraživanju Novoovih
skauta, Mazzoli su se pridružili i drugi velikani dok je ovaj gradio zaj
legendarni tim. Pojedinci poput golmana Valeria Bacigalupoa, defanzivci kao
što su Virgilio Maroso i Aldo Ballarin, pridružili su se jednako impresivnom
veznom redu koji je spajao ritam i trikove Romea Mentija i Franca Ossole sa
Mazzolinim svestranim sjajem, kako bi zaštitio odbranu i pružao priliku za
prilikom akrobatskom Guglielmu Gabettu, strijelcu 92 pogotka kroz njegovih 166
utakmica za klub. Sve su to radili u formaciji 4-2-4 koju je, više od decenije
kasnije, tim Brazila iz 1958. preuzeo sa izuzetno razornim učinkom.
Postavili su, čini se, neoborivi rekord po tome što su svih deset njihovih
igrača bili izabrani da započnu jednu utakmicu reprezentacije Italije, ali će
se sve završiti tragično. Nakon što je odigrao prijateljsku utakmicu u
Portugalu, tim se vraćao kroz ogromnu oluju koja je bjesnila širom sjeverne
Italije. U neobično gustoj magli, pilot se izgubio, i zabio se avionom u
Baziliku Superga iz osamnaestog vijeka u brdima iznad Torina. Svih trideset i
jedan putnik, uključujući i sve igrače u klubu, sem trojice koji su propustili
let zbog bizarnih okolnosti, stradali su jednom trenutku. Torino se nikada
nije oporavio.
"Torina više nema. Tim je nestao, izgorio, eksplodirao. Stradao je u
akciji, poput ratne jurišne trupe. Napustili su rovove i nikad se nisu
vratili,"
Vittorio Pozzo.
Bili su tim koji je definisao 1940., i bili su jednostavno ispred svih na
način koji se možda samo danas viđao u novijoj historiji FC Barcelone.
Međutim, čak i njihova dominacija blijedi u poređenju sa grupom igrača koji su
i danas iznad svih ostalih u historiji italijanskog fudbala. Uz robotiku koja
je uvelike promijenila proizvodnu liniju FIAT-a i uticaj krize automobilske
industrije, stanovništvo Torina je brojčano palo za skoro 30 posto. Ukupni
broj je sada oko 800.000, što je daleko ispod nivoa velikog grada s podrškom
dvaju klubova. Milano je, na primjer, kuća 1,3 miliona ljudi.
Uspjeh Juventusa, koji je bio osvojio samo sedam od svojih rekordnih trideset
Scudetta (podatak iz perioda pisanja knjige) prije propasti najvećeg
historijskog tima svojih gradskih komšija, rastao je paralelno sa propašću
grada Torina, koji se svake godine postajao sve manji manji. Torova sve manja
baza navijača nikada se neće povratiti i nije teško razumjeti da bi te uloge
mogle biti obrnute da se uspjeh Granate nastavio neometano.
Ipak, tokom 1970-ih Torino je tokom pet godina bio neporažen u susretima
protiv svojih komšija, a kako su njihove fudbalske akcije ponovo počele rasti,
Juventus je padao. Doigravanje 1988. pokazalo bi se ključnim momentom,
opisanim u najavi kao "la madre di tutte le partite" - majka svih mečeva, što
odražava priliku za dodavanje ponosa inače protraćenoj sezoni. Taj pritisak
je, međutim, doveo do utakmice u kojoj su se obje strane previše plašile
gubitka da bi zapravo i pokušale pobijediti, a fudbala je bilo jako malo.
Uslijedilo je neizbježno izvođenje jedanaesteraca, a nakon uspješnih pokušaja
Juveovih Beniamina Vignole i Gigija De Agostinija, koje su poništili svojim
golovima Torinovi Roberto Cravero i Giorgio Bresciani, težina odgovornosti se
zaista počela dodatno nazirati. Čvrsti Bianconero, Sergio Brio gledao kako
njegov pitomi napor brani Fabrizio Lorieri, tek da bi Antonio Comi udarac
poslao samo od prečku. Uvijek smireni Antonio Cabrini bio je mnogo hladniji
nego što je to bio u finalu Svjetskog prvenstva 1982. i zabivši prije nego što
će Silvano Benedeti promašiti.
Slično kao u slučaju Liama Bradyja od nekoliko godina ranije, Rush će priči da
izvede ključni penal u vrhuncu svoje kratke karijere u Juventusu. Nije
pogriješio, poslavši golmana u krivu stranu i dobrim udarcem osiguravši
Bianconerima plasman u evropskom natjecanju za narednu sezonu. Velšanin je
očigledno patio od čežnje za kućom, ali je za Observer u februaru 2005. rekao
da je njegov period u Italiji bio "jedna od najboljih stvari koje sam uradio u
životu". Bio je zaprepašten kada je stigao na aerodrom na kojem ga je čekao
preko 5000 navijača, uprkos činjenici da je u tom periodu samo jedan njegov
saigrač, Michael Laudrup, govorio engleski jezik. Rush je proveo cijelu zimsku
pauzu u Chesteru i za to vrijeme trenirao sa svojim bivšim klubom.
"Kada pogledam unatrag, Juventus je bio pravi klub u pogrešno vrijeme," izjavio je o vremenu koje je proveo na poluostrvu.
"Potpisali su sedam novih igrača i bivali su sretni kada bi daleko od kuće
remizirali rezultatom od 0:0. Taj negativan pristup mi nije išao u
prolog," a predsjednik Boniperti je odlučio smanjiti svoje gubitke,
osiguravajući povratak u Liverpool koji je izdvojio 2,7 miliona funti da ga
vrati kući na Anfield. Rush nikada nije imao priliku da pojasni onu čuvenu
tvrdnju da je njegovo vrijeme u Italiji "bilo kao da živi u stranoj zemlji,"
ali vidjevši da je postigao samo sedam golova po povratku u Englesku pokazalo
se da njegov problem nije bio ograničen na poluostrvo.
Marchesi je također morao da ode, pošto je Juve još jednom zaronio u svoju
ogromnu historiju kako bi pronašao bivšeg šampiona koji će ih ponovo voditi na
tabeli. Dino Zoff je preuzeo kontrolu i dobio je tim koji će, iako je izgubio
Gaetana Scireu, biti poboljšan dolaskom portugalskog veznog igrača Ruija
Barrosa i uspješnog Alessandra Altobellija. Poznat kao "Jo Spillo", napadač će
se mučiti slično Rushu prije njega, ali se Stara dama iz Torina poboljšala bez
obzira na njegov nedostatak golova.
Uprkos tome što nikada nije ugrozio budućeg šampiona intera, Juve je i dalje
uživao u nezaboravnoj sezoni, inspirisanoj tragičnim gubitkom Sciree. Tim je
bio rekonstruisan, ali uprkos mnogim promjenama, vodstvo kapitena i pobjednika
Svjetskog prvenstva donijelo je da se ekipa popela na daleko respektabilnije
četvrto mesto. Iako su bili tri mjesta ispod onog na kojem mnogi zahtijevaju
da Stara dama boravi uvijek, mora se imati na umu da je to postignuto u
šampionatu u kojem su dominirali bogatstvo i moć koju je Silvio Berlusconi
isporučio Milanu, a da pri tom i ne spominjemo magičnu genijalnost Napolijevog
Diega Maradone. S ta dva kluba koja su dominirala ligom, kao i prenošenjem
svoje superiornosti na evropsku scenu, pomenuti skok je bio veliki napredak.
Međutim, kup takmičenja su trebala biti mjesto gdje će Zoffov tim ponovo
uživati u barem malom ukusu uspjeha. Pobjede u ranim rundama nad
Cagliarijem, Tarantom, Pescarom i Sampdorijom donijele su La Vecchia Signori
plasman u finale Coppa Italia, prvom takom odigranom u Torinu, 28. februara
1990. Remi pri rezultatu od 0:0 protiv moćnog Rossonera je za pravo donio nadu
i vjeru Juveu koji do tog datuma nije bio u stanju da se izbori sa raznovrsnim
oružjem kojim raspolaže Arrigo Sacchi. Ipak, to samopouzdanje, koliko god
krhko već bilo, bilo je stavljeno na čekanje jer je suludi raspored kupa
značio da će biti primorani da čekaju skoro cijela dva mjeseca prije nego što
se odigra revanš na San Siru.
Borba protiv il Diavola u njihovom domu bilo je najzastrašujućije iskustvo tog
perioda u historiji Calcia, jer je ovaj Milan bio možda i najveći klupski tim
moderne ere. Izbrušeni do savršenstva od strane opsesivnog Sacchija, čuveni
crveno-crni dres nosila su legendarna imena kao što su Franco Baresi, Ruud
Gullit, Frank Rijkaard i Marco Van Hasten. Juve je ušao u revanš kao najteži
autsajder protiv tima koji je bio usred uzastopnog osvajanja evropskih kupova
na snažan, sveosvajajući način. O njihovom kvalitetu govori to što ni sada,
više od dvije decenije kasnije, niti jedna ekipa nije uspjela parirati
njihovom izvanrednom postignuću.
Zoffove pripreme su zaslužne što su igrači Juventusa izašli na teren bez
straha, a nakon samo 17 minuta Roberto Galia je napravio izuzetno efikasnu
ofsajd zamku i pogodio iza leđa golmana Milana, Giovannija Gallija. Ispod
tribine koju su okupirali njegovi navijači, odigrala se pomalo prigušena
proslava, prožeta velikom zabrinutošću zbog očekujuće reakcije tako strašnih
protivnika. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, navijači Juvea su se usudili
sanjati dok je njihov tim kontrolisao meč. Pet dugih godina bez trofeja,
apsolutna vječnost za one koji su navikli da Staru damu zauvijek vide na vrhu
scene Serie A, donio je nervozu i tenzije koje se nisu razlikovale od onih
kroz protekle dvije sezone.
Polako jačajući svoje samopouzdanje, Barros je postao stalni trn u oku Milana,
dok su Sergej Alejnikov i Giancarlo Marocchi počeli da dominiraju nad svojim
poznatijim protivnicima na sredini terena. Pasquale Bruno i Dario Bonetti bili
su nepremostivi u odbrani tokom obje utakmice, jer, uprkos tome što je Milan
posjedovao veća imena, zajedničkim naporom su se igrači Juventusa udružili da
zaštite golmana Stefana Tacconija koji je opet, bivao odličan svakog puta kada
bi to trebalo. Konačno, nakon tako dugog čekanja, čuo se posljednji zvižduk i
Bianconeri su požurili da zagrle trenera Zoffa prije nego što su krenuli
paradirati trofejom pred svojim navijačima, a stadion se milianista ispraznio
u naizgled rekordnom roku.
Juventus, ohrabren time što se konačno dočepao neke srebrnine, donio je kroz
pobjedu još i veće samopouzdanje. Pobjeda je vratila duh u klub koji je, tokom
pet najtežih sezona, izgubio samu suštinu i, nakon pobjeda nad Paris San
Germainom, Hamburgom i Kölnom, Juventus će se u finalu Kupa UEFA naći u borbi
protiv poznatih neprijatelja u samo nešto većem periodu od nedjelju dana.
Izašli su protiv Fiorentine, i uprkos tome što se u zraku njihovog kluba još
uvijek osjećala gorčina zbog gubitka Scudetta iz 1982., događaji iz ljeta
1990. bi se možda mogli navesti kao pravo mjesto rođenja ovog rivalstva u
Calciju.
Sama utakmica će biti suština svega što će ti klubovi osjećati jedni prema
drugima od tog ljeta; nasilna, teška i napeta borba, budući da nijedna strana
nije bila spremna da popusti drugoj. Juve je poveo s 3:1 u prvoj utakmici, a
revanš je više bio tuča nego li fudbalska utakmica. Utakmica je pala u haos
sličan razigravanju sa Torinom od prije dvije godine. Nesklonost je postajala
sve veća jer su Bianconeri još jednom završili s trofejem iznad glave i samo
nekoliko sedmica kasnije ugrabili ono što je vjerovatno bila još veća nagrada.
Rođen u malom gradu Caldogno, u blizini Venezije, Roberto Baggio počeo je
brusiti svoj zanat u omladinskim redovima u Vicenzi, postigavši jednostavno
smiješnih 110 golova u 120 mečeva. U toj zapanjujućoj formi će u prvi tim biti
promovisan sa samo petnaest godina. Pomažući ekipi do brojnih manjih trofeja,
uključujući Coppa Serie C, njegov svijet će se raspasti u posljednjoj utakmici
sezone 1984/85. Igrajući protiv ekipe iz Riminija koju trenira nitko drugi do
Arrigo Sacchi, katastrofa se dogodila kada je Baggio pokušao da se obračuna s
protivnikom, zadobivši ozbiljnu povredu koljena.
Pretrpjet će i ponovnu povredu u trenutku kada će se približiti potpunoj
kondiciji, što je primoralo doktore da rekonstruišu zglob s ne manje od 220
šavova. Nažalost, to će biti samo prvo od mnogih sličnih povreda, jer isto
koljeno nikada u njegovoj sjajnoj karijeri više nikada neće biti jednako
dobro. Nesposobnost da igra igru kakvu je volio skoro dvije godine, gurnula
je mladog Roberta u duboku duhovnu krizu i tu se prvi put okrenuo budizmu.
Njegova novopronađena vjera mu je pomogla tokom oporavka, ali će također biti
zahvalan i činjenici da će Viola ispoštovati dogovor, tim s kojim je potpisao
prije prve povrede.
Uzevši ga iz Vicenze, porodica Pontello koja je bila tadašnji vlasnik
Fiorentine, gledala je kako se vitki napadač od obećavajućeg talenta razvija u
jednog od najboljih u Serie A. U svojoj prvoj sezoni u klubu, Fiorentina je
završila na petom mjestu i stigla do polufinala Coppa Italia. U to vrijeme,
počeo je stvarati reputaciju jednog od najsmrtonosnijih strijelaca na
poluostrvu. Do 1989. privukao je pažnju cijele nacije i, kako je Viola krenula
na jug kako bi se suprotstavila Napoliju Diega Maradone, idol Firenze će
uskoro postati i miljenik italijanskog poluotoka.
Pokupivši loptu na samo tridesetak metara od svog gola, uz fantastičan prvi
dodir koji će postati tipičan za mnoge njegove golove, Baggio je ubrzo prešao
polovinu i panika u odbrani Partenopea je bila opipljiva. Gledajući oko sebe
kako bi procijenio svoje mogućnosti, odlučio je da krene sam završivši
pisanjem prvog poglavlja u priči o svojoj legendi. Spustivši rame poput
slalomaša, preskočio je dva defanzivca koji nisu stajali dovoljno blizu da ga
obore pred mnogim zapanjenim navijačima na stadionu San Paolo. Sa samo
golmanom preostalim koji je mogao da ga savlada, lažirao je udarac i povukao
loptu ulijevo u samo jednom potezu. Ostavivši nesretnog Giuliana Giulianija da
sjedi na travi, Baggio je sa neusporedivom gracioznošću lakoće dodao loptu u
mrežu.
U tih deset kratkih sekundi rođena je zvijezda u bona fides. Postići tako
izuzetan gol bila je jedna stvar, ali to učiniti noseći na terenu dres sa
brojem deset na terenu na kojem je el Diego smatrao svojom kućom nosilo je još
veći značaj. Maradonin vrhunac još nije bio završio i on će te sezone odvesti
Napoli do titule prvaka, ali za mnoge posmatrače to je bio trenutak kada je
Baggio preuzeo plašt najistaknutijeg i najdarovitijeg igrača Serie A. Često se
to promatra kao duboko simboličan trenutak i početak zlatnog doba italijanskih
plejmejkera s Gianfrancom Zolom, Robertom Mancinijem i Francescom Tottijem
koji će se pridružiti Baggiu u narednim godinama.
Odvođenje Fiorentine u finale Kupa UEFA protiv Bianconera bit će njegovo
najveće postignuće s Violom, budući da će nakon pet godina, 136 nastupa i 55
njegovih postignutih golova, vlasnici Fiorentine odlučiti da je došlo vrijeme
da ga prodaju za ogroman profit. Umjesto da ga gledaju kako postaje nasljednik
legendarnog veznjaka Giancarla Antognonija, idolom navijača, Pontellosi su
podlegli ogromnoj ponudi Juvea. Međutim, njihovim obožavateljima je prodaja
Baggia, čak i za svjetski rekordnu naknadu, bila je slična potpisivanju pakta
s đavolom, a kada je taj potez bio potvrđen, tihi toskanski grad je ubrzo
počeo ličiti na nešto što je samo Dante mogao opisati. Izašli su na ulice i
pobunili se u znak protesta zbog gubitka svog omiljenog igrača, ali nevolje su
tek počele.
Kada je italijanska reprezentacija krenula u svoju bazu u obližnjem
Covercianu, publika i bijes su porasli dok su skandirali uvrede na Baggia, a
još gore uslijedit će sljedeće sezone kada Juventus bude otputovao u Firenzu
na utakmicu Serie A. Gigi Maifredi je tokom ljeta zamijenio Zoffa, obećavajući
da će isporučiti "šampanjski fudbal" koji je implementirao u Bolognji. Sa
Thomasom Hasslerom, Pierluigi Casiraghijem i herojem Svjetskog kupa Totom
Schillacijem koji su se pridružili Baggiu, nada je u Torinu postajala sve
veća. Međutim, njegov mandat je počeo na najgori mogući način, pretrpjevši
poraz pri rezultatu od 5:1 od Maradoninog Napolija u okviru Supercoppa
Italiana, i kako se sezona bližila kraju, oni su polako nestajali. Juve će na
sličan način biti izbačen od Barcelona iz Kupa pobjednika kupova, dok će ga
Roma eliminisati iz Coppa Italia. S obzirom da se Fiorentina borila protiv
ispadanja, pobjeda je bila od vitalnog značaja, ali neposredno prije
poluvremena Diego Fuser će Violi donijeti vodstvo. Baggiovo prisustvo značilo
je da je Bianconerima bila potrebna policijska pratnja do renesansnog grada i
uskoro će se reflektori ponovo biti upereni na njega. Samo pet minuta nakon
nakon petnaestominutne pauze, Bianconerima je dosuđen jedanaesterac. Gotovo
svi na stadionu očekivali su da će ga Baggio poslati u mrežu i ušutkati Curva
Fiesole, ali je umjesto toga Romerto odbio izvesti udarac, ostavljajući
zapanjenog Gigija De Agostinija sa odgovornošću koja će pokazati prevelikom.
Gigi je promašio, osiguravši Juveu poraz koji je samo nastavio njihovu užasnu
formu. Sve odsutniji Baggio je zamijenjen nakon manje od deset minuta koji će
na veliki bijes prisutnih Juventina, ponijeti je šal Fiorentine koji mu je
bačen oko vrata. Klub je pao na neprihvatljivo sedmo mjesto i na kraju je bilo
dosta i samom Gianniju Agnelliju koji je nakon nekoliko godina ponovno upao na
trening termin.
Za Baggia je priča o njegovoj karijeri u Torinu bila kratkog vijeka, ali
također i ispunjena nevjerovatnim trenucima. Sa Juventusom je dostigao vrhunac
svoje klupske karijere, inspirišući Bianconere da nakon duge suše povrate
slavu u Serie A, također podigavši trofeje Coppa Italia i Kupa UEFA u svom
petogodišnjem boravku. Postao je kapiten mlade ekipe, pokupivši FIFA World
Player nagradu 1993. i Balon d’Or godinu dana kasnije.
Za reprezentaciju je četiri godine ranije napravio nevjerovatan uticaj na
Svjetskom prvenstvu, kada je postigao gol protiv Češke Republike. Gol koji je
jezivo podsjećao na onaj nevjerovatni slalom protiv Napolija. No, izdanje
istog takmičenja iz 1994. pokazalo se kao trenutak koji je Baggio odredio
svojoj generaciji. Golovi protiv Nigerije i Španije prethodili su pobjedničkom
meču protiv Bugarske koji je odveo Italiju u finale protiv Brazila. Budući da
mu je prije utakmice bila potrebna injekcija tableta protiv bolova, izlašao je
na teren sa debelo zavijenom nogom i nije uspio zablistati u jezivo vrućem
poslijepodnevu u Pasadeni.
Obje ekipe su se borile da ostave bilo kakav utisak, a prvih devedeset minuta
je ustupilo mjesto jednakom periodu produžetaka. Po prvi put u historiji,
globalni eksponat će biti odlučen izvođenjem jedanaesteraca. Uprkos tome što
ga je očigledno iscrpila kombinacija njegove povrede i lokalne temperature,
skoro svi koji su gledali očekivali su da će nastaviti svoj besprijekoran
rekord sa jedanaest metara.
"Znao sam šta moram da uradim i moja koncentracija je bila savršena," rekao je i nedugo zatim dodao,
"ali sam bio toliko umoran da sam pokušao previše jako da udarim loptu".
Lopta je otišla preko prečke, odnijevši sa sobom nade i snove jedne nacije, a
to je bio tek početak jadne godine za razorenog Baggia. Vraćajući se domaćim
susretima sa Juveom, još jednom će podleći povredi, ovog puta tokom postizanja
još jednog klasika protiv Padove. Propustit će skoro šest mjeseci terena,
primoran da gleda kako novi trener Marcello Lippi do titule vodi tim s mladim
Alessandrom Del Pierom, koji se pojavljuje u ulozi broj deset koju je napustio
Baggio.
Uvjeren u sposobnosti svoje najnovije starlete, Lippi i Moggi su odlučili
prodati Baggia, prihvativši unosnu ponudu Silvija Berlusconija i Milana. Iako
je to od tada zaboravljeno, pristalice Bianconera žestoko su protestovale
protiv prodaje, neuvjereni da će Del Piero ikada popuniti prazninu koju bi
stvorio Baggiov odlazak. Iako je vrijeme pokazalo da je to netačno, Baggijev
transfer neće se nikada pokazati uspješnim i već 1997. godine će ponovo biti s
koferima u rukama.
Došavši u Bolognu, ponovo je otkrio radost postizanja golova, postigao je
rekordna sezonska 23 gola u karijeri i zaradio poziv u Azzurre za Svjetsko
prvenstvo 1998. godine. Uprkos tome što je bio primoran da dijeli dužnosti
kreiranja igre sa Del Pierom, zabit će gol protiv Austrije i, zahvaljujući
jedanaestercima protiv Čilea i Francuske, osigurat će da su njegovi problemi
sa šitiranja sa kreča prevaziđeni. Ubrzo se vratio u Milano, ovaj put u dres
intera, ali se i to pokazalo kao nepromišljen potez. Lippi mu se pridružio i
tamo, i ponovo se odlučio da koristi druge igrače umjesto Baggia, a "Božanski
konjski repić" će napraviti svoj posljednji skok, pridruživši Bresciji uoči
sezone 2000/01. Udruživši se sa mudrim Carlom Mazzoneom i mladim Andreom
Pirlom, odigrat će još četiri godine za Rondinelle, pomažući im da izbjegnu
ispadanje upisavši pri tom 45 golova kroz 95 utakmica.
Za njega su izneseni jaki argumenti da opet bude dijelom reprezentacije za
Svjetsko prvenstvo 2002., ali se pokazalo da će to biti nepremostivo. 16. maja
2004. graciozno će se udaljiti od fudbala kojeg je gajio kroz prethodne dvije
decenije. Bilo je donekle prikladno da će svoj posljednji nastup u ligi
odigrati u grandioznom okruženju San Sira, u susretu protiv Milana. Zamijenjen
je pet minuta nakon početka susreta, napustivši teren uz burne ovacije upućene
sa svih tribina, a čuveni stadion je odjeknuo osjećajima cijelog poluostrva.
Baggio je možda jedini igrač u italijanskom fudbalu koji nadilazi sitna
klupska rivalstva Calcia, vezan niti za jedan klub i voljen gotovo
univerzalno. To što bi mogao preuzeti tehničku ulogu u FIGC-u i biti
pozdravljen s jednoglasnim odobravanjem, govori mnogo u zemlji koja je
opterećena teorijama zavjere i pristranošću u gotovo svim aspektima života. On
možda nije legenda Juventusa, ali Roberto Baggio je zaista cijenjeni gigant
italijanskog fudbala.