Snaga ideje.
Sve je počelo na klupi, u Corso Re Umberto, jednoj od najpoznatijih ulica u centru Torina.
Grupa prijatelja se okupila na ovoj klupi. Svi su dijelili jednu strast, onu za fudbalom, posebnom igrom koja je nedavno bila uvezena iz Engleske. Imali su intrigantnu ideju, stvoriti sportski klub. Momci su pohađali klasičnu gimnaziju Massimo D'Azzeglio. Bili su veoma obrazovani, a najstariji među njima je imao 17 godina. To je dalo ideju za ime kluba. Na latinskom, ime Juventus znači mladost. Nisu još bili svjesni toga, ali 1. novembra 1897. godine rođena je legenda.
I tako, najveći italijanski klub je rođen, gotovo slučajno. Prvi predsjednik Juventusa bio je Enrico Canfari, prvi stadion bio je Piazza d'Armi, a momčad je nosila dres roze boje. Noseći taj dres, klub je 1900.-te imao svoj debi u nacionalnom prvenstvu. Tri godine poslije, obukli su bijelo-crni dres koji je stigao iz Nottinghama. Pet godina poslije, stigla je i prva titula nakon što je Juve uspješno pobijedio jake konkurente Milana i Genou. Ubrzo nakon toga, predsjednik Alfredo Dick iz Švicarske, napustio je klub nakon raznih nesuglasica u svlačionici. Osnovao je Torino FC i odveo sa sobom tadašnje najbolje strane igrače Juventusa. Juventus je poslije toga imao dosta težak period, jer nisu uspijevali držati korak sa tadašnjim fudbalskim silama Pro Vercelliem i Varsaleom.
Nakon Prvog svjetskog rata Bianconeri su imali trijumfalan povratak, golman Giacone i odbrambeni igrači Novo i Bruna bili su prvi Juventusovi igrači koji su obukli nacionalni dres. Tadašnji predsjednik bio je Corradino Corradini, pjesnik i književnik, koji je također napisao prvu himnu Juventusa koja je bila u upotrebi sve do 60.-tih godina. 1923.-ća godina bila je posebna za jednog od najvećih golmana svih vremena, Giampiera Combia, koji je tada imao svoj prvi debi. On je u mnogomu pridonio promjenama u klubu. 24. jula iste godine, na sastanku dioničara za predsjednika kluba izabran je Edoardo Agnelli, sin od osnivača FIAT-a. Od tada je klub imao i svoj stadion u Corso Masigliji. Tribine su bile obične cigle, no broj posjetilaca se povećavao iz dana u dan. Juventus je sada imao temelj da raste kroz sve nivoe Italijanskog fudbala, imajući u svojim redovima već Combia, Rosseta, Muneratia, Biggatoa i Grabbia. Došao je i prvi profesionalni trener, Mađar Jeno Caroly, i prvi strani igrač svjetske klase, Mađarsko lijevo krilo Merzer.
U sezoni 1925/26 Juventus je stigao do svog drugog Scudetta, nakon uzbudljivog regionalnog polufinala sa Bolognom, te poslije uvjerljivog finalnog dvomeča sa Alba Romom sa ukupnim rezultatom 12:1. Ali to je bio samo početak. Od 1930.-te do 1935.-te godine, Juventus je bio za nekoliko stepenica više od ostalih učesnika šampionata te je pet uzastopnih trofeja pronašlo svoj put ka Torinu. Glavni dijelovi tog "Zlatnog 5.-togodišnjeg perioda" bili su trener Carlo Carcano i šampioni poput Orsia, Caligarisa, Montija, Cesarinija, Vargliena I i II, Bertolinia, Ferraria i Borella II. Juventus je također znatno doprinjeo nacionalnom timu, koji je 1934.-te godine u Rimu osvojio Svijetsko prvenstvo. Tridesetih godina Bianconeri su imali i prvo iskustvo u kontinentalnom natjecanju, učestvujući u Evropskom kupu, trenutno poznatom kao Liga prvaka. Iako sreća nije bila na strani Juventusa, uspjeli su četiri puta da stignu do polufinala tog natjecanja.
Juventus je nastavio svoj uspjeh nakon Drugog svjetskog rata. Nakon tragične smrti Edoardo Agnellija u avionskoj nesreći 1935.-te godine, njegov sin, Giovanni, preuzeo je njegovu ulogu 1947. Najistaknutiji igrači iz tog vremena su bili Carlo Parola, Danski duo John Hansen i Preast, i najistaknutiji od svih Giampiero Boniperti. Uz podršku hiljada navijača, podigli su još dva trofeja Scudetta, 1950.-te i 1952.-ge.
Godine 1953.-će Giovanni Agnelli je napustio mjesto predsjednika kluba, da bi ta funkcija bila prenesena dvije godine poslije na njegovog brata, Umberta. Juventus je bio na pragu drugog trijumfalnog ciklusa. Dolazak Omara Sivoria i John Charlesa pomogao je osvajanju nove titule Bianconera 1958.-me, čime su tada dobili dozvolu za prišivanje prve zlatne zvijezde na dres, što je imalo za značenje osvojenih 10 titula nacionalnog prvenstva. Klub je zabilježio još tri uspjeha tokom 60.-tih, i posljednji 1967.-me za vrijeme tadašnjeg predsjednika Vittore Catella. Kako god, početak nove decenije najavio je još veća priznanja u istoriji Juventusa. Giampiero Boniperti je možda već bio "objesio kopačke o klin", ali je nastavio da vodi tim postavši predsjednikom 13. jula 1971. Poslije toga nije više bilo prepreka za Bianconere.