01/01/2015

Sedam sestara, sedam Donova Calcia

u 15:04h / Kategorija:
Sedam sestara, sedam Donova Calcia

Porodice Agnelli, Berlusconi, Moratti, Cragnotti, Sensi, Tanzi i Checchi Gori ispisale su najslavnije stranice historije najjače lige koju je svijet vidio.    

Termin nedjeljom u 15.00h i debi kola u 20.30h časova garantovao je najbolji fudbal na svijetu. Popodnevna druženja sa Simonom Venturom i nekim čudnim ljudima u šarenom studiju u kojem se zbijaju šale na italijanskom jeziku koji ne razumijemo, ali nam ipak djeluju simpatično da razvučemo neki tupavi osmjeh i da zamišljamo o čemu to Žabari govore.

Posljednja decenija prošlog vijeka ostat će upamćena u fudbalskim almanasima kao epoha najjače lige koju je svijet ikada video. Njegovo veličanstvo Calcio. Serija A je tada bila suha esencija najboljeg mogućeg fudbala. Gladijatorska arena kao u Rimu dva milenijuma ranije. Tko se tada nije oprobao u Seriji A propustio je najteži filter i priliku da vidi gdje je njegovo mjesto među najboljima.

Bilo je to vreme Sedam sestara. Juventus, Milan, inter, Roma, Lazio, Fiorentina i Parma. Imali su novac, moć, stil, svjetske zvijezde i trenerske mozgove. Konci tog očaravujećg pozorišta su bili u rukama sedam Donova. Sedam gazdi. Sedam prebogatih familija koje su nemilosrdno upumpavale stotine milijardi lira u stvaranje dinastija koje će od Calcia napraviti do tada neviđen fudbalski spektakl.

Agnelli, Berlusconi, Moratti, Cragnotti, Sensi, Tanzi i Checchi Gori. Kakvi tipovi!

Bili su preteča Football Managera. Samo što su oni tada igrali sa živom lovom i pomjerali žive ljude. Kako i kada im se prohtije. Za njih ništa nije bilo nemoguće u igri prijestolja. Bili su podjednako važan dio kao Batistuta, Capelo, Maldini, Lippi, Nesta, Baggio, Traptatoni, Del Piero, Cannavaro, Ancelotti...

Sedam apsolutista koji su jedan drugog gurali naprijed. Da se troši više, da bude što spektakularnije, da navijači u njih gledaju kao u bogove. Bilo je prepirki, prozivki, zle krvi, ali namazani Donovi nikada nisu prešli granicu dobrog ukusa. Posle svega toga su imali svoje večere i odrađivali poslove. Ono što ih razlikuje od današnjih Abramovicha, Amerikanaca, Arapa ili Singapuraca i Indonežana je da su oni zaista voljeli te klubove. Nisu ih kupili na diskontnoj cijeni nego su godinama čekali da ostvare snove svojih očeva ili djedova. Drmali su klubovima iz svojih gradova za koje su navijali od malih nogu. Za razliku od današnjih gazdi i cijele te menadžerije, oni su se ipak razumjeli u fudbal. Čak i onda kada je Berlusconi vilenio jer vidi samo jednog napadača u prvih 11. Ali zbog novca i truda koji su uložili, imali su puno pravo da se miješaju treneru u taktiku, da se prepiru sa novinarima i odgovaraju na prozivke najljućih tifoza. Na kraju, niko od njih nije zaradio novac na tim klubovima. Samo su svijetu pružili desetak godina fudbalske antologije. Bilo je to i više od fudbala. Stvar prestiža, ugleda, politike, posmrtnih zavjeta i kompleksa iz djetinjstva.

Prošle su dvije decenije od tada. Neki su preminuli, neki su po zatvorima, neki su skoro pa digli ruke od fudbala, ali za ono što su tada napravili od Serije A zaslužuju jedno veliko HVALA.


Vittorio Cecchi Gori – Fiorentina

Mislio je da može da snimi fudbalsku dramu sa sretnim krajem. Kada je Fiorentina u septembru 2000.-te godine eliminisana u Kupu UEFA od austrijskog autsajdera Insbrucka, možda je to zapravo bio početak kraja legende o sedam sestara. Uvod u Fiorentinin sunovrat i zlo u najavi. Uzlet i propast kluba iz Toskane idu na dušu i račun Vittorio Cecchi Goria. Filmski magnat iz Firenze je klub nalsedio od oca Marija Cecchi Goria. Također giganta u filmskoj industriji. Čuveni filmadžija Mario je konačno 1990.-te dočekao da stavi šapu na Fiorentinu. Kupio je klub od Flavija Pontela kojeg su razjareni navijači htjeli da rastrgnu konjima na repove poslije prodaje Robija Baggia omraženom im Juventusu. Prve akvizicije su mu bili Gabrijel Omar Batistuta i Brazilac Mazinho. Šou u Firenzi je počeo! Tri godine je Mario bio na čelu Viole. Do smrti. Nasljedio ga je Vittorio i od Fiorentine stvorio klub u koji su se zaljubili mnogi ljubitelji fudbala širom planete. Viola je isukala mač pred velikanima i počela potjeru za Scudettom koji, nažalost, nikada neće doći na stadion Artemio Franchi. Vittorio Cecchi Gori nije žalio para. Effemberg, Brian Laudrup, talentovani Rui Costa iz Benfice, „neki“ Toldo iz Ravene, brazilski Belgijanac Oliveira, Kančelskis, „Životinja“ Edmundo, Di Livio, Torricelli, Repka, Heinrich, Mijatović, Chiesa, Abel Balbo, Nuno Gomes... Samo su neke od velikih kupovina Vittorio Cecchi Goria. Da li stvarno mislite da je Fiorentina kao klub imala pare za sve ovo? Naravno da su to bile njegove pare. I nije bilo dovoljno za Scudetto! Fiorentina je bila u Ligi prvaka, tukla Manchester United i Asenal kao od šale, igrala je prelijep fudbal, ali Batigol nikada nije doživjeo da sa svojim Ljubičastima pokori Italiju. A trebali su! Najbliži su bili u sezoni 1998/99. Viola je pola godine vodila na tabeli, pobijedila svaku utakmicu na Franchiu. Sve do jedne maglovite febuarske noći na San Siru. Mišić je izdao Batija, ludi Edmundo je danima ludovao na karnevalu u Riu, nikome se nije javljao i Violi su sasječena krila. Završila je sezonu daleko iza šampiona Milana. Ispostaviće se da nikada više Gorijevo čedo neće biti tako blizu titule. Njegove firme su počele da pucaju, a klub više nije mogao da računa na upumpavanje miliona i našao se u dubiozi teškoj 50 miliona dolara, kasnije i mnogo većoj. Plate su kasnile, prodaje Batistute, Rui Coste i Tolda najvećim rivalima nisu mogle da spriječe kolaps. Policija je jedne julske noći upala u luksuznu vilu Cecchi Goria, hapsi ga sa ljubavnicom Valerijom Marini, i uzput pronalazi vrećice kokaina te iz sefa odnosi papire i dokaze... Gotovo je! Fiorentina se ubrzo ugasila, da bi je braća Della Valle oživjela. Protiv Vittorio Cecchi Goria je podizano nekoliko optužnica za višemilionske prijevare i pranje novca, ali ne u Fiorentini, te je u oktobru 2013.-te godine osuđen na sedam godina robije.


Calisto i Stephano Tanzi – Parma

Tko nije volio velikane, a nije se zaljubio u Fiorentinu, vjerovatno je obožavao Parmu. Došli su pravo niotkuda! Bili su nitko i ništa do 1980.-te. Mali i niželigaški klub. Uspon kluba je započeo 1985.-te godine kada je temelj postavio trener, a nekadašnji prodavač cipela, Arrigo Sacchi i kada je klub dobio sponzorstvo Calisto Tanzia, vlasnika Parmalata. Riječ je o kompaniji koja je bila svjetski lider u proizvodnji dugotrajnog mlijeka i mlječnih proizvoda, koja je radila u 60 zemalja širom svijeta, zapošljavala 36.000 radnika, sponzorisala Real Madrid... Zbog toga se za Parmu odomaćio nadimak "Mljekadžije". Pravi nadimak je Ducali (Vojvode). Kada je je 1989.-te počela era trenerskog genijalca Nevija Scale, čovjeka koji je otac modernog 3-5-2 sistema, i familije Tanzi, počela je i era velike Parme. Calisto Tanzi, rođen u okolini Parme za koju je navijao cio život, postao je 1990.-te vlasnik kluba. Prva velika pojačanja su bili Claudio Taffarel i Tomas Brolin, a posle njih je Tanzi štancovao dolaske Benarriva, Zole, Faustina Asprille, Sensinia, Dina Baggia, Couta, Stoichkova, malog Pippa Inzaghia, imao potpisan predugovore sa Figom, Crespom, Chieseom, Veronom, Thuramom, Orteghom, Cannavarom, u klubu je ponikao i Gigi Buffon... Teško je nabrojati sva velika imena koja su nosila onaj prelijepi žuto-plavi dres. U drečavim devedesetim godinama, Parmin (i Borussijin) dres sa horizontalim šarama su bili nešto totalno kul.  Kod Scale su "Krstaši" nekoliko puta završili na trećem mjestu, osvojilli nekoliko kup takmičenja, ali Scudetto je izmicao. Ljeto 1996.-te godine je gazdovanje klubom preuzeo Calistov sin Stephano Tanzi, a za trenera je doveden talentovani Carlo Ancelotti. U sezoni 1996/97, Juventus je za prsa pobjedio Parmu u trci za Scudettom. Nikada više poslije toga Parma nije bila tako blizu... Opet nažalost. Kažu da bi ovaj klub osvojio makar jedan Scudetto da nije robovao igranju fudbala za oko i dušu. Osipanje je počelo kada je Lazio kupio Crespa, a Juve uzeo Thurama i Buffona. Imali su Krstaši kasnije Mutua, Adriana, Di Vaia, ali nikada više nisu bili ubice iz potaje. Kompanija Parmalat je bankrotirala 2003.-će godine i ostavila finansijsku rupu duboku 14 milijardi eura. Do danas je to najveći pojedinačni bankrot u evropskoj ekonomiji. Ni Tanzievi, ni Parma se nisu oporavili. Calisto i Stephano su  završili iza rešetaka i osuđeni su na po osam godina zatvora. Bogatstvo Tanzievih se procjenjivalo u milijardama, a samo u umjetničkim slikama Picassa, Monea ili Van Gogha, Calisto je posjedovao preko 100 miliona eura. Za vreme vladavine porodice Tanzi, Parma je osvojila tri Kupa Italie, dva Kupa UEFA, i po jedan Kup pobjednika kupova, Superkup Evrope i Superkup Italie. Šta bi Parma bila bez familije Tanzi? Prosječan klub za koji znate kada se kladite na Seriju B. Zbog Tanzievih i na našim prostorima nekome danas kuca srce za Krstaše iz Vojvodstva... Zbog njih je danas Parma peti klub sjeverno od Rima po broju navijača starosti između 20 i 40 godina. Prepoznajete li nekog bliskog u toj grupi? To je zbog Tanzievih.


Sergio Cragnotti – Lazio

Naravno, Cragnotti je rođen u Rimu. I Lazijal je od malih nogu. Počeo je kao sitni računovođa. On je primjer karijeriste koji je napredovao korak po korak. Šef odjeljenja, pa pomoćnik direktora, pa direktor ispostave u inostranstvu itd. Kada je otišao u inostranstvo, nije radio samo za firmu, već i za sebe. U Brazilu je stekao kapital kojim je počeo da uvećava bogatstvo i pravi imperiju. Tamo su ga prozvali Gazda Serginho. Radio je u kompanijama koje su se bavile agro-biznisom. Po povratku u Italiju je postao bankar i vlasnik kompanije Cirio koja je izrasla u jednog od globalnih lidera u proizvodnji hrane. I onda se ukazala šansa koju nije smjeo da propusti. Kupio je 1992.-te godine Lazio za 38 milijardi lira, tada su milijarde lira otprilike bile ekvivalentne milionima njemačkih maraka, i probudio plavo-bijeli deo Rima. Nikada vjerovatno velika trojka sa sjevera nije imala tako jakog protivnika kao što je Sergio Cragnotti. Kakav Maradona i Napoli, kakva Verona, kakav Rivin Cagliari... Cragnotti je ozbiljno prijetio da promeni mapu italijanskog fudbala. Juve, Milan i inter nisu mogli da mu pariraju u to doba. Iz Foggie je doveo Beppea Signoria, a potom i Zemana i bacio rukavicu Juventusu. Lazio u 4-3-3 formaciji je bio čudesan! Fiorentinu su zgazili sa 8:1, Zemanov bivši klub Foggia je pobjeđen 7:1, pa zatim 4:1 protiv intera, pa 3:0 u Torinu protiv Juventusa... Šou od fudbala! U ljeto 1997.-me Cragnotti je najavio Dream Team pošto je kupio Alemidu, Jugovića, Mancinija, vratio je Bokšića... Uvod u zemljotres koji će nastati godinu dana kasnije. Sergio Cragnotti je ljeta 1998.-me godine izveo najjači prelazni rok u dotadašnjoj istoriji fudbala. Srušio je svetski rekord za Cristiana Vieria, doveo je i Salasa, Mihajlovića, Stankovića, De la Pennu, Couta, Conceiçãa. Ni to nije bilo dovoljno, Scudetto je otišao u ruke Milana. Cragnotti se nije predao već je odgovrio novim kupovinama. Nova tura pojačanja su bili: Simeone, Veron, Ravanelli, Simone Inzaghi, Kenet Anderson, Sensini... Lacio je u međuvremenu osvojio Kup Italie, Kup pobjednika kupova, Superkup Evrope i konačno je stigao i Scudetto. U Rimu imaju običaj da kažu da je i "Bog valjda plakao kada je onako natopio teren u Peruggi." Colina je rekao "igra se", Juve je ostao zaglavljen u blatu Umbrie, a Olimpico je slavio kao nikada do tada! Lazio je osvojio svoj drugi Scudetto i poslije toga je krenuo sunovrat. Poput Tanzievog Paramalata, srušila se i Cragnottieva imperija Cirio. Najbolji su pobjegli iz Lazija, klub je bio na ivici bankrota i spasio ga je Claudio Lotito. Sergio Cragnotti je zbog finansijskih malverzacija u Ciriu osuđen na devet godina robije, a zatvorske kazne određene su i njegovoj djeci Andrei, Elizabeti i Massimu. Lazio nikada više nije bio moćan kao te 2000.-te godine. 


Franco Sensi - Roma

Poslije smrti dugogodišnjeg predsjednika Dina Viole, koji je preminuo u predsjedničkoj kancelariji Rome, 1991.-te godine, Roma je bila u haosu. I tako dvije godine. Onda se pojavio Franco Sensi. Rođeni Romanista i zagriženi fan Rome. U tandemu sa Pietrom Mecaromeom je 1993.-će kupio Romu, a ubrzo postao i suvjereni gazda Vučice. Diplomirao je matematiku i obogatio se u poslovima sa naftom. Bio je tajkun. Godinama je čekao priliku da ostvari opsesiju i postane gazda Rome. Kada je to konačno uspjeo, nitko više nije mogao da mu stane na put. Upumpavao je sopstveni novac, ali kao lukavi matematičar nikada to nije radio uzalud. Prva velika pojačanja koje je doveo su bili Siniša Mihajlović i Claudio Caniggia. Početci nisu bili laki, Roma je bila daleko od vrha, ali je iz godine u godinu napredovala. Zapravo, Roma je devedesetih imala najmanje para. Ko je tada počeo navija za Romu, vjerovatno joj do kraja života neće okrenuti leđa. Veliki treneri poput Maconea, Lidholma i Bianchija su došli kod Sensija. Pojačanja poput Balba, Fonsecce ili Morijera  nisu bila ozbiljna da se parira paklenoj konkurenciji na Čizmi. A, onda je usljedila prekretnica. U prvom timu kod Zdenjeka Zemana je punim sjajem zasijao mladi Romanista Francesko Totti. Dječaci kod Zemana su izrasli u momke kod Capella. Posle Scudetta koji je osvojio ljuti rival Lazio, nije bilo izbora. To se nije moglo gledati ako si navijač Rome. Sve ili ništa! Sensi je strovalio brdo novca u namjeri da uzvrati udarac. Vihornim bekovima Cafuu i Candelli, Totliju, Zagu, DelVecchiu, Tomaziju i kompaniji su pridodati Japanac Nakata, „Aeroplanino“ Montella, bombaš Asunsao, najskuplji defanzivac sveta Valter Samuel, „Puma“ Emerson, zvijer Zebina i na kraju njegovo veličanstvo Gabrijel Batistuta. Capello je to utegao pod konac i u jednoj od najjačih šampionskih trka u istoriji fudbala doneo Vučici toliko čekani Scudetto. Rim je gorio, Sabrina Ferilli se skinula, a Francesko Totti potpisao vječnu ljubav klubu. Životni cilj Franca Sensija je ispunjen. Roma je bila simbol prelijepog fudbala. I bila je šampion! Poslje toga je Vučica konstantno bila u vrhu, osvajala trofeje u kupu, ali nikada više Scudetto. Nakon 18 godina gazdovanja u Romi, Franco Sensi je preminuo u avgustu 2008.-me godine. Kažu da je to bila jedna od sahrana kakvu čak ni veliki Rim nije vidjeo. Preko 40.000 ljudi, mahom Rominih navijača, ispratilo je voljenog prredsjednika u legendu! Nasljedila ga je ćerka Rossela, borila se koliko je mogla, danas su tu Amerikanci...


Massimo Moratti - inter

Možda i najbolji primjer porodične opsesije jednim klubom. Massimo Moratti je poslije 27 godina čekanja vratio inter u porodične krugove. Massimo je jedno od šestoro dece čuvenog Angela Morattia koji je 13 godina bio gazda intera u vrijeme najslavnijeg perioda ovog kluba, kada su Nerazzuri sa Herrerom osvojili dvije titule prvaka Evrope. Massimo Moratti je ogromno porodično bogatstvo uvećao u poslovima sa naftom i 1994.-te je končano dočekao da ispuni obećanje dato ocu. Dugo vremena je Massima Morattia pratio imidž ukletog predsjenika. Uvijek je ostajao kratak u trci Agnelliem i Berlusconijem. Massimo Moratti je tokom predsjedničkog mandata u interu od 1995. do 2013.-te godine potoršio oko milijardu i pol eura na pojačanja! Čak mu ni svjetski rekorder Ronaldo nije pomogao da osvoji Scudeto. Moratti je bio sinonim za gubitnika. Imao je manire, nije bilo kontroverzi oko njega, volio je inter i djelio nagrade igračima čak i kada bi ga oni po ko zna koji put razočarali. Čuvena je priča kako je posle jednog kiksa protiv Breshie ušao u svlačionicu i umesto da očita bukvicu razmaženim i preplaćenim zvezdama, tužno je konstatovao. „Ja sam čovjek zaljubljen u pogrešnu ženu. Znaš da te ona vara, a opet, ti je i dalje voliš, slijepo. Hoću ovo da vam kažem, kada vas bude vrijeđalo 80.000 ljudi, znajte da jedan čovek sjedi gore i želi vam sve najbolje. Taj čovjek će uvek biti uz vas!“, rekao je Massimo i podjelio po zlatni dukat svakome od igrača koji verovatno od sramote nisu mogli da ga pogledaju u oči. Ipak, sve se promjenilo posle Calciopolija ili Farsopolija kako su rivali nazivali čuvenu aferu u italijanskom fudbalu. Moratti je dočekao da njegov inter dominira, nizale su se titule u Italiji, na kraju mu je Murinho podario i toliko čekani pehar prvaka Evrope. Massimo je mogao da pogleda u nebo i da da vidi Don Angela kako se smije odozgor. Ispunio je zavjet koji je dao ocu. Na kraju je i Massimo Moratti izgubio bitku kada je kriza počela da drma italijanski fudbal. Dugovi su bili ogromni. Nevoljno je prodao klub Indonežaninu Ericu Thohiru. Ali, možda je i Massimu neki potomak dao obećanje da će jednog dana familija Moratti opet drmati interom.


Gianni Agnelli - Juventus

Najčuvenija dinastija italijanskog fudbala su Agnellievi. Porodica koja vlada Juventusom do 1923.-će godine! Tada je predsjednik kluba postao Edoardo Agnelli, sin čuvenog Giovannija Agnellia, osnivača Fiata. Gazdovao je klubom 12 godina. Svo dok 1935.-te godine nije izgubio život u avionskoj nesreći. Poslije rata, Edoardov sin Gianni Agnelli je preuzeo komandu u klubu i od Juventusa napravio najveći klub u Italiji. Uradio je ono što je ranije uradio sa Fiatom. Gianni Agnelli je bio najmoćniji i najbogataiji čovjek tadašnje Italije. Čovjek od kojeg je zavisila italijanska privreda. Istovremeno, modna ikona i sinonim za stil i otmjenost. Osam godina je bio predsjednik Juvea, da bi kasnije predao funkciju bratu Umbertu. Iako kasnije nije bio zvanično predsjednik, kao vlasnik je izuzetno vodio računa o Juveu. Čuvena je legenda o njegovom odnosu sa predsjednikom Bonipertiem. Svako jutro u 06.00h časova bi Agnelli pozvao telefonom Bonipertia, kojeg je on tu i postavio, da vidi šta je novo u klubu i kakvi su daljni planovi. I tako decenijama. Sve do 2003.-će godine kada je preminuo od raka prostate. Godinu dana kasnije je ista opaka bolest odnijela i Umberta. Dva najvažnija Agnelli u Juventusovoj historiji su otišli u legendu. Klub je preuzeo Gianniev dugogodišnji adokvat i čovek od povjerenja Franzo Grande Stevens. Ali, tada su vlast u klubu zapravo preuzeli Moggi, Giraudo i Betega u dobu kada je nanijeta ljaga na ime velikog kluba. Tek poslije odlaska "kontroverzne" trijade, gazda Fiata John Elkann, unuk kojeg je Gianni odredio da naslijedi imperiju, se ozbiljnije pozabavio klubom i 2010.-te postavio rođaka Andreu Agnellia na predsjedničku funkciju. Familija opet odlučuje o svemu, rezultati su vidljivi. Juventusu je najbolje kada se za sve pitaju Agnellievi...


Silvio Berlusconi - Milan

Najkontroverzniji! Sinonim gazde u italijanskom fudbalu. Rođen je u Milanu u porodici iz srednje klase. Otac mu je bio sitan bankar i veliki navijač Milana koji je i Silvija zatrovao crveno-crnom bojom. Silvio Berluskoni je diplomirao pravo, a novac je zarađivao i kao šlager pjevač na kruzerima. Prve velike pare napravio je gradeći stambene komplekse, potom je počeo poslove sa kablovskim televizijama i postao medijski magnat. Kada se obogatio, samo je bilo pitanje dana kada će postati gazda Milana. Desilo se to 1986.-te godine. Milan je bio tada daleko od najboljih vremena, a dolazak Berlusconija je značio početak nove ere. Silvio je od Milana napravio jedan od većih klubova na svjetu u nadolazećem periodu. Dovoljno je reći da je osvojio pet titula prvaka Evrope, osam titula šampiona Italije, četiri titule prvaka svijeta... Postavio je Gallijania i Braidu za prve operativce i Milan je od te 1986.-te godine postao klub koji demonstrira moć nad drugima kupujući najbolje igrače na tržištu. Berlusconijevom zaslugom na San Siro su stigli asovi poput Gullita, Van Bastena, Ancelottia, Rajkarda, Savićevića, Papina, Lentinija, Vee, Bobana, Baggia, Desaia, Cluiverta, Leonarda, Bierhofa, Shevchenka, Redonda, Rui Coste, Inzaghia, Neste, Rivalda, Cafua, Kake, Seedorfa, Ronaldinha, Ibrahimovića... Uspjesi u privatnom biznisu, ali pogotovo Milanu su mu bila ulaznica za političku scenu gde je dominiriao dvije decenije. Postao je najmoćniji i najbogatiji Italijan. Tri puta je bio premijer Italije, a zanimljivo je da je Milan najslabije rezultate na domaćoj sceni bilježio za vreme njegovih premijerskih mandata. Samo dva Scudetta za deset godina. Rijetko koji gazda u fudbalu se toliko posvetio klubu kao Silvio Berlusconi Milanu. Poslednjih godina iz svog džepa pokriva minuse koji godišnje iznose između 50 i 100 miliona eura i nema namjeru da odustane. Procjenjuje se da je do sada u klub upumpao preko 700 miliona eura sopstvenog novca. Iako je Milan blijeda sjenka nekada moćnog kluba, Berluckoni kaže da ne može da podnese da vidi klub u rukama nekih stranaca. Polako prenosi ovlašćenja na djecu. Kćerka Barbara je dobila Milan, ali teško da će ikada uspeti da ponovi uspjehe slavnog oca. Ako je neki predsjednik zaslužio da se stadion nazove po njemu, to je Silvio Berlusconi. I to će se vjerovatno desiti kada Milan jednoga dana izgradi sopstveni stadion. Ali, pitanje je da li će to "il Cavaliere" dočekati s obzirom da ima 79 godina. 


Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Ju1897.net portala. Korištenjem Portala, korisnik prihvata Uslove korištenja, kao i sve njegove izmjene i dopune. Smatra se da su korisnici kontinuiranim korištenjem Portala ili bilo kojeg njegovog dijela, u svakom trenutku upoznati s aktuelnim pravilima korištenja, te da su ih razumjeli u cijelosti. Ju1897.net portal zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja, kao i da autore istih sankcioniše zabranom komentarisanja. Za više pojedinosti posjetite naše Uslove korištenja.