16/10/2018

Juventus: Historija u crno-bijelom Adama Digbya, poglavlje VI

u 19:16h / Kategorija:
Juventus: Historija u crno-bijelom Adama Digbya, poglavlje VI
Foto: Ju1897.net portal

Budući da smo uvijek stremili najboljem, odlučili smo da vas počastimo novom poslasticom. Riječ je o premijernom i autorskom prevodu knjige Adama Digbya, "Juventus: A History in Black and White," koju ćemo vremenom, u postupnosti objavljivati u poglavljima. Ideja je potaknuta željom za upoznavanjem šire javnosti detaljima slavne historije našeg voljenog kluba, od samih početaka pa sve do velikih pobjeda koje i danas slavimo.

Uživajte, vaš Ju1897.net tim!


POGLAVLJE VI

Neumorna legenda o Beppeu Furinu 


Gotovo je previše primamljivih imena u panteonu Juventusa kada želimo probrati istinske veličine. Od globalnih ikona poput Roberta Baggia i Michela Platinija, do onih poput Alessandra Del Piera i Gaetana Sciree koji predstavljaju sinonim za klub sa čuvenim crno-bijelim prugama. Prečesto se desi da se ključan igrač predvidi u mnoštvu i zasićenosti veličina, i ovdje zapravo počinje priča o jednom od najboljih ikada koji su predstavljali Staru damu. 

Kratki pogled na statistike otkrit će nam da je u svojoj karijeri postigao tek osam pogodaka i sakupio tek mršava tri nastupa za reprezentaciju Italije. Beppe Furino bio je izuzetak spram onog viđenja da čak i prosječni igrači često redovno sakupljaju pozive Azzurra. Ali da ne dođe do zabune, od svog debija 1969. godine, pa do dana kada je okončao karijeru, veoma je malo osoba koje su uspjele utjeloviti duh i stil Juventusa na način koji je to on činio. 

Rođen u Palermu nedugo nakon Drugog svjetskog rata, mladi Furino i njegova familija krenula je ka sjeveru u potrazi za poslom. Njegov je fudbalski talent brzo otkriven od strane Juventusa u čijoj je akademiji i proveo svoje formativne godine. Nesigurni u način kako ga najbolje iskoristiti, Furino je poslat na dvogodišnju posudbu u tim Serie B, Savonu, u kojoj je upisao 61 nastup kao prosječno lijevo krilo. Kako bi ga detaljnije testirali, poslat je na novu, ovoga puta jednogodišnju posudbu natrag na Siciliju. 

Nakon početnog mučenja oko pronalaska svog mjesta u prvom timu, priznaje i sam da je imao poseban odnos sa Palermom u kojem se počeo ozbiljno razvijati. Trener Carmelo Di Bella, koji je sezonu ranije i doveo Rosanere do promocije iz druge lige, predstavljao je dubokog mislioca i strastvenog pušača, od mnogih prepoznatog kao "južnjačkog Helenia Herreu" zbog svog sjajnog rada na klupama Palerma i Cagliarija. Nakon svega par utakmica u sezoni 1968/69 osjetio je Di Bello nedostatak u igračkom kadru na poziciji defanzivnog veznog koju je povjerio tada već 22-godišnjem Furinu. I nikada se nije pokajao. 

I dok se Furino daleko od reflektora slave uigravao u svoju novu poziciju, Gianpiero Boniperti, uz mnoge ostale bio umoran od Heriberto Herrerovog striktnog pridržavanja svojoj movimiento ideologiji (neprekidno kretanje igrača kada i nisu u posjedu lopte, prim. prev.). Nakon početnog uspjeha, nepopustljiv, dogmatski pristup čovjeka poznatog pod imenom "Gvozdeni narednik" postao je nepodnošljiv i napravljene su sveobuhvatne promjene. Furinovi nastupi tokom ostatka sezone uvjerili su predsjednika da vrati natrag u Torino i pokuša njegovu vrhunsku formu replicirati kao dio jedne sasvim nove ere. 

Nakon susreta Coppa Italia protiv Mantove, sudbina će se poigrati da Furino debituje na Stadio Communale upravo protiv Palerma. Juve je brzo pao u rezultatski zaostatak nakon gola Gaetana Troje, ali to je domaćem timu samo dalo podstreka i furioznu reakciju da nadmaši protivnika. Gol Lamberta Leonardija, te dva pogotka Helmuta Hallera obnovila su samopouzdanje Bianconera prije nego će Furino postići jedan od svojih rijetkih golova. Sa tek nešto preko deset minuta do kraja utakmice Furino je na rubu protivničkog šesnaesterca ukrao loptu napadaču Palerma, te poprilično neuglednim udarcem smjestio ju ljevicom u donji ugao gola kako bi zaključio pobjedu Juventusa. 

Od tog dana Furino je napredovao u svojoj novoj ulozi, njegove mogućnosti i samopouzdanje su rasli iz godine u godinu sve do perioda kada je bilo nemoguće zamisliti nekog drugog u Juventusovom dresu sa brojem četiri. Bili su to još uvijek dani u kojim se broj na dresu vezao za poziciju na terenu, a ne za samog igrača, ali tu poziciju nitko nije bolje personificirao od samog Furina. U Engleskoj je ta pozicija nekako dobila nadimak kao "Makeleleova uloga", ili možda popularnije kao uloga Didiera Deschampsa kojeg je njegov sunarodnjak jednom prilikom opisao igračem koji postoji na terenu samo da bi dodao loptu talentiranijem od sebe, običnim Vodonošom što mu je poslije i ostao nadimak. U Italiji je ta pozicija godinama opisivana kao mediano. 

Povučeni defanzivni veznjak bio je odgovoran za razbijanje protivničkih napada, da štiti odbranu i obnovu igre - zadatak da loptu proslijedi do talentovanijeg saigrača. I novinar Gianni Brera, koji je i izmislio gotovo sve termine u italijanskom fudbalu, rekao je da bi ta pozicija na terenu trebala nositi Furinovo ime koji je vjerovatno istu ponio u najcjelovitijem maniru. 

Bio je u potpunosti posvećen Bonipertovoj filozofiji da je pobjeda jedino bitna i nikada nije odustajao od niti jedne utakmice. Nakon pobjede uvijek se odmah počinjao pripremati za narednu utakmicu, a novinar TuttoSporta, Vladimiro Caminiti ga je u kolumni 1973. godine nazvao "najzlobnijim medianom Italije". Slikovito opisan stil Furinove igre "da je spreman zagristi lobanju protivnika i bio spreman za borbu u svakom trenutku," bio je možda najbolji pokazatelj stanja života igrača veznog reda u periodu tadašnje Serie A. 

Međutim, u Juventusu je bilo preostalo još mnogo posla za obaviti budući da su sezonu završili na trećoj poziciji sa dobrim zaostatkom iza prvoplasiranog Cagliarija. Furino je opet napravio dovoljno dobar posao kako bi osigurao mjesto u Ferruccio Valcareggijevom timu za Svjetsko prvenstvo u Meksiku, debitiravši na poluvremenu utakmice bez golova sa Urugvajem. Bit će to njegov jedini nastup na natjecanju u kojem je Italija stigla sve do finala gdje je nadigrana od strane Brazila. 

Vratio se domaćim zadacima potaknut bitka malog dijela najboljeg italijanskog internacionalnog sastava još od zlatne ere 1930-tih godina. To što je prepoznat da pripada među najbolje igrače poluostrva ponukalo je da radi još vrjednije i da ureže svoje ime kao sinonim za nepogrešivost. Tu će 1970/71. sezonu Juventus okončati tek na četvrtoj poziciji, ali će naredne dvije sezone osvojiti Scudetto. 

Sada je Furino već bio integralan dio Juventusa i odigrat će ključnu ulogu u njegovom pohodu do evropskog finala 1973. godine, krunskog trenutka za uzbudljivi tim Čestmíra Vycpáleka. Pomeli su sve ispred sebe, bilo da je riječ o domaćim utakmicama ili onim širom kontinenta, krčeći svoj put preko Marseilla, njemačkog Magdeburga, te Ujpesta, da bi se u polufinalu ogledao licem u lice sa Brianom Cloughom i Derby Countyem. 

"Juventus je najbolji tim protiv kojeg smo igrali u ovom natjecanju i iskreno vjerujem da Derby County može doseći do finala." - Brian Clough. 

72000 navijača nahrlilo je na Stadio Communale na prvu utakmicu polufinala i uprkos sjajnom startu šampiona engleske First Division Juventus će povesti zahvaljujući pogotku Josea Altafinija. Ovnovi će izjednačiti tek dvije minute kasnije nakon što Kevin Hector osramoti Dina Zoffa, upisavši prvi pogodak ikada engleskog tima na italijanskom tlu u okviru elitnih evropskih takmičenja. Utakmica je bila izjednačena sve do 62. minute kada je u igru ušao Haller, čija je pojava podigla nivo igre Bianconera, a samo minut kasnije Franco Causio povratio je prednost Juventusa. 

Altafini i Causio imali su priliku i okončati utakmicu ranije, ali ovaj drugi pogodio je samo stativu. Međutim, ono što je bilo najbitnije jesu nastupi Furina i arbitra Gerharda Schulenburga. Veznjak je potvrdio svoju reputaciju majstora mračne strane fudbala, pogotovo nakon što je tokom prvog poluvremena zaradio žuti karton. Javna opomena značila je da propušta uzvrat, a od tog trena pobrinuo se da koliko god moguće više igrača Derbya također bude nedostupno za taj susret. 

Njegova se taktika mnogostruko isplatila, iako se nije pridržavala sportskog duha, budući da je i Archie Gremmil od njega izazvan dobio opomenu zbog koje je i sam propustio uzvrat. Bilo je to samo par trenutaka nakon što ga je italijan dočekao laktom u lice, a što je promaklo arbitrima, nakon što je zbog reakcije i kapiten Derbya, Roy McFarland javno opomenut poništivši i svoju kartu za uzvrat. Furino će i u nastavku utakmice nastaviti podapinjati, povlačiti protivnike i opstruirati igru, ali uprkos ciničnoj igri u blizu je uspio izbjeći isključenje i ostati na terenu do kraja utakmice u kojoj je Juventus proslavio i svoj treći pogodak preko Altafinija. 

Juventus je možda mogao zabiti i pet pogodaka, ali iz Derbya su se čudili kako su primili i ona tri. Peter Taylor i Clough, čije će reakcije ostati besmrtno opisane u filmu "The Damned United" bili su bjesni, posebno nakon što su otkrili kako je Haller na poluvremenu otpratio arbitra u svoju svlačionicu. Uzvrat je okončan bez golova i nije bio dramatičan kao prva utakmica koja će ostati temelj diskusija o najvećim fudbalskim zavjerama. 

Furino i njegovi saigrači će ipak zastati u najbitnijem trenutku i neće uspjeti iskoristiti najviše iz klupskog prvog finala Kupa šampiona. Uz Agnellijeve koji su doista bili izgradili sjajan tim, Juventus je imao čemu nadati u tom trenu. Nažalost, naletili su na Ajaxov tim vijeka, tim koji će zacementirati svoje mjesto u historiji fudbala osvojivši svoj treći uzastopni trofej u tom natjecanju. Finale je bilo ujedno i hiljadita utakmica u historiji Kupa šampiona, a nakon što je legendarni Johan Cruyff nakon svega tri minute igre pogodio stativu, u strijelce se udarcem glavom upisao Johnny Rep i doveo holandski tim u prednost. 

Od tog trenutka Ajax nije ispuštao kontrolu nad utakmicom, prisilivši Juve da postane tek blijedi posmatrač dok njegov protivnik demonstrira svoju trenutnu nadmoć nad ostatkom Evrope. Bio je to neprimjeren alarm za buđenje Bianconerima, a Vycpálek će na klupi izdržati još samo jednu sezonu gdje će ga zamijeniti Carlo Parola, prije nego što 1977. godine započne era Giovannija Trapattonija. Odlazak defanzivca Sandra Salvatorea naredne godine nakon loše partije protiv Ajaxa promovirat će Furina u novu ulogu - ulogu kapitena, za koju će se čast još jednom dokazati itekako dostojnim. 

U gotovo jednakim manirima kojim je nosio broj četiri na leđima, veznjak će se još jednom potvrditi da je rođen da vodi tim koji će uskoro postati nezamisliv bez njega upravo u toj ulozi. Počevši uz jedinstvenu tradiciju nošenja plave trake na domaćim, odnosno bijele na gostujućim utakmicama, pripisat će se jedinstvenoj grupi dugogodišnjih kapitena poput Bonipertija, Sciree i Del Piera bilo po pitanju dugovječnosti, kao i bitnosti po svoj tim. 

Od dana kada je imenovan kapitenom pa sve do okončanja karijere 1984. godine, Furino je bio vitalan dio Juventusa kao što do tada nije bio nitko drugi. Juventus će još jednom u 1975. osvojiti šampionat, a godinu poslije završiti na drugoj poziciji iza gradskog rivala, Torina. Sezona poslije, prva po preuzimanju tima od strane Trapattonija pokazat će se historijskom, kako za Juventus, tako i za Furina, budući da će ih kapiten voditi do visina na kojima do sada nikada nisu bili. 

Sa samo četiri utakmice do kraja domaćeg šampionata, Juventus je bio uključen u tijesnu utrku sa Granatom, koja se činila da će trajati do posljednjeg kola Serie A. Juventus će se na kišom natopljenom Stadio Communaleu suočiti sa Napolijem svjesni da bi pobjeda napravila dodatan pritisak na nervozne gradske rivale. Nakon petnaest minuta domaći tim će u vodstvo dovesti Roberto Bettega, da bi južnjački tim desetak minuta prije kraja utakmice neočekivano izjednačio preko Giuseppea Masse. 

Činilo se da će Juventusova utrka za titulom biti uništena od strane Partenopea, ali je Furino, kao što se i inače nikada nije predavao, letio preko blata i u 86. minuti iskoristio dodavanje Causia i postigao svoj jedini gol sezone. Već naredni dan će Lazio remijem bez golova zaustaviti Granatu, ostavivši Juventus na vrhu koji do kraja sezone nije ispustio prednost. 

Udobnost prednosti u Serie A izazvana Furinovim golom dozvolio je Trapu i njegovim izabranicima da se fokusiraju na Kup UEFA. Budući da nikad nisu bili osvojili kontinentalno natjecanje, te imajući u svježim sjećanjima promašaj i poraz od Ajaxa iz 1973. godine, Juventus je stigao do finala u kojem će se suočiti sa Athletic Bilbaom, susretu o kojem ću više pisati u narednom poglavlju. Rezultat tog susreta je lansirao Bianconere u eru Trapattonija i uslijedila je decenija dominacije. 

Na startu naredne sezone Furinu su bile već 33 godine, ali on je bio daleko od kraja svoje karijere. Godine možda jesu prolazile, ali uprkos riječima Briana Clougha i mišljenja niza italijanskih trenera, uvijek je bilo mnogo više skrivenog iza Furinovog pukih uklizavanja i trčanja. Kolega veznjak, Marco Tardelli nazvao ga je "taktički najinteligentnijim igračem kojeg je ikada vidio", a kako su se sedamdesete godine prošlog vijeka predavale osamdesetim, on je počinjao i oplemenjivati svoju igru. 

Umjesto da pritisne ka naprijed i pokuša pomoći napadačima, Furino će prepoznati da su za tu ulogu drugi prikladniji, te da će više pomoći svom timu ukoliko zatvori rupe koje budu ostavljali iza sebe. Prikazavši nevjerovatne mogućnosti u čitanju igre i namjera svojih saigrača, Furino će postati osigurač za Tardellijeve bezbrojne čuvene proboje. U drugim prilikama mogao se vidjeti kako se vraća u defanzivu i sa pozicije libera pruža Gaetanu Scirei mogućnost da lansira kontra napade. 

Bez njegovog iskusnog vođenja niti jedan igrač ne bi mogao pokazati svoje stvarne mogućnosti, a on je bio veza koje je održavala cjelovitost tima. Besprijekorno i nesebično je povezivao odbranu i napad Trapattonijevog tima, ali kao što je to često činio, Agnelli će uvidjeti početak opadanja kapetanovih moći. Dolazak Michela Platinija će ujedno značiti i kraj Furina, nakon što mu je trener u privatnom razgovoru citirao riječi l'Avvocata da je "besmisleno imati Platinija ukoliko igra kreće od Furinovih nogu."

Massimo Bonini će postepeno preuzeti poziciju Furina koji će u ljeto 1984. godine okončati karijeru. Statistike njegove karijere govore za sebe - petnaest uzastopnih sezona i 528 nastupa postavili su ga na treću poziciju vječne liste iza jedino Del Piera i Sciree (u međuvremenu četvrtu poziciju, budući da je na drugu zasjeo Gianluigi Buffon, prim. prev.). Pored toga, osvojio je osam naslova Serie A, nešto što do njegovog doba nikom nije pošlo za rukom. Osvojio je i dva naslova Coppa Italia, historijski Kup UEFA iz 1977. godine, kao i Kup pobjednika kupova iz 1984. 

Furino nikada neće trenirati neki tim, ostavši u čvrstom uvjerenju da ga nitko iz italijanske škole Coverciano nije imao naučiti o igri nešto novo a što već nije znao. Vratit će se u Juventus tokom ranih 1990-tih na zahtjev Bonipertija koji je vjerovao da bi iz njegovog iskustva mogli profitirati mladi naraštaji Juventusove akademije. Pomogao je izvajati tim 1994. godine koji će osjetiti slast pobjede Primavera Scudetta, kao i Viareggio turnira, prateći njega baš kao što su ga mnogi pratili tokom njegovih igračkih dana. 

Nagrađen zvjezdicom na Juventusovoj "stazi slave" prilikom inauguracije novog stadiona 2011. godine, Beppe Furino možda nije ostao popularan poput nekih svojih bivših saigrača, ali njegov doprinos Juventusovom uspjehu nikada ne smije biti zaboravljen.


Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Ju1897.net Portala. Korištenjem Portala, korisnik prihvata Uslove korištenja, kao i sve njegove izmjene i dopune. Smatra se da su korisnici kontinuiranim korištenjem Portala ili bilo kojeg njegovog dijela, u svakom trenutku upoznati s aktuelnim pravilima korištenja, te da su ih razumjeli u cijelosti. Ju1897.net Portal zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja, kao i da iste autore sankcioniše zabranom komentarisanja. Za više pojedinosti posjetite naše Uslove korištenja.