 |
| Foto: Ju1897.net portal |
Budući da smo uvijek stremili najboljem, odlučili smo da vas počastimo novom poslasticom. Riječ je o premijernom i autorskom prevodu knjige Adama Digbya, "Juventus: A History in Black and White," koju ćemo vremenom, u postupnosti objavljivati u poglavljima. Ideja je potaknuta željom za upoznavanjem šire javnosti detaljima slavne historije našeg voljenog kluba, od samih početaka pa sve do velikih pobjeda koje i danas slavimo.
John Charles & La trio magica
Serie A je nakon II svjetskog rata bila suspendovana na period od dvije godine, da bi 1947. ulogu predsjednika Juventusa preuzeo Edoardov sin, Gianni Agnelli. On će premašiti uspjehe svog oca, počevši sa sjajnom sezonom 1949/50. Nakon što će napokon opet prigrliti slavu Scudetta, Bianconeri će tokom te sezone postići 100 ligaških pogodaka i prikupiti 62 boda pod novim trenerom, Jesse Carverom. Englez je na raspolaganju imao neke od nevjerovatnih talenata, uključujući dance Karl Aage Prasta i Johna Hansena, od kojih će posljednji postići 124 pogotka tokom 189 nastupa za tim Juventusa.
Giampiero Boniperti je također bio dijelom tog tima koji je u narednoj sezonu uprkos rekordna 103 postignuta ligaška pogotka timu pomogao do svega treće pozicije na tabeli. Još jednu godinu poslije, nakon što je György Sárosi u ulozi trenera zamijenio na klupi Carvera, Juventus će još jednom osvojiti šampionat predvođen sjajnim napadačkim partnerstvom dvojca Boniperti - Hansen. Taj uspjeh je Juventus izjednačio sa Genoinih devet Scudetta, postavši dvojcem sa najviše titula prvaka poluostrva, rekord koji će Bianconeri u nadolazećim godinama preuzeti u svoje ruke.
Kako su namjeravali povratiti svoj sjaj u poslijeratnoj Italiji, te izaći iz sjene Grande Torina koji je dominirao 40-tim godinama, Agnelli će graditi svoj prvi super tim. Pitanje ulaganja nije predstavljalo problem, a l'Avvocato će sastaviti tim koji će dokazati svoju neodoljivost, prigrabivši neke od najvećih talenata te, kako i narednih generacija. Tom cilju je svakako pomogao nastavak saradnje sa Bonipertijem, koji je možda predstavljao srž Stilo Juvea koji je implementiran od strane Agnellija.
Prije Alessandra Del Piera, Roberta Baggia, Michela Platinija i Gaetana Sciree, postojao je čovjek po imenu Boniperti i predstavljao je legendu Juventusa. Rođen u Barengu, u blizini Novare, kao tinejdžer se priključio niželigaškom Momo i upravo tu je privukao pažnju Juventusa. Juventus je bio voljan potpisati ga, a Boniperti je insistirao da i Momo, kao i njegov matični klub, Barengo financijski profitiraju od tog dogovora. Priključio se Bianconerima 1946. godine kada su čvrsto stajali kao drugi najbolji torinski tim i u veoma kratkom razdoblju pomogao im da povrate staru slavu kluba.
Sa nepunih 18 godina impresionirao je u redovima mlađih generacija Juventusa postigavši svaki pogodak u pobjedi rezultatom od 7:0. To je pridonijelo da već pred kraj sezone 1946/47 bude nominovan u prvi tim. Uprkos činjenici da je Juventus još jednom završio drugi na tabeli iza Grande Torina, Boniperti je već uspio pokazati svoj potencijal, postigavši pet pogodaka u svega šest nastupa. Naredna će se sezona, njegova prva cjelokupna u dresu Juventusa, pokazati najplodonosnijom u njegovoj karijeri, postigavši 27 ligaških pogodaka i krunisavši se titulom Capocannoniera. Nakon samo 14 nastupa u dresu Juventusa, debitovao je i u redovima italijanskog nacionalnog tima, nastupivši u visokom porazu od Austrije rezultatom od 5:1.
Prva velika počast u Bonipertijevoj karijeri stići će u sezoni 1949/50, nakon što će katastrofa na Supergi zauvijek uništiti njihove komšije, Torino. Juve je završio na čelu tabele sa pet bodova prednosti nad drugoplasiranim Milanom, a napadač je još jednom prebacio brojku od 20 postignutih golova, te time zaradio mjesto u redovima Azzurra na predstojećem Svjetskom prvenstvu. To će natjecanje prebrzo biti okončano za Italiju, ali uprkos brzom povratku kući isto će iskustvo pogurati Bonipertija u čak i veće visine. Pomogavši Bianconerima do nove titule 1952. godine prebacio je brojku od 100 postignutih pogodaka u okviru Serie A, a prije nego je proslavio 24 rođendan zabio je i dva pogotka za tim "Ostatka Evrope" protiv Engleske u susretu koji je u čast 90-godišnjice Fudbalskog saveza Engleske odigran na Wembleyu.
Boniperti je vremenom sazrio postavši i kapiten, te etabliravši se jednim od najboljih igrača u klupskoj historiji. Međutim, razočarenje se vratilo budući da se Juventus opet mučio u šampionatu. Nakon što su završili na lošoj 12. poziciji u sezoni 1955/56, dva nova pojačanja su unijela novi vjetar u jedra Bianconera. Nakon što se etablirao golgeterom i nedvojbeno najvećim imenom u gradu, Boniperti je pokazao svoju istinsku klasu prihvativši da preuzme ulogu na sredini terena u cilju prilagodbe ostalih igrača.
To opet neće biti obični igrači, nakon što je u ljeto 1957. godine Agnelli uspio premostiti sve prepreke i potpisati Johna Carlesa i Omara Sivorija. Napravivši to, stvorio je i čuveni "la trio magica", te postavio najveću dominaciju Juventusa nakon 30-tih godina. Prva sezona trojca donijela je ujedno i magični deseti Scudetto, koji je naveo Agnellija da ukrasi dres prvom zlatnom zvijezdom u čast izvrsnosti, nešto što danas odlikuje najveće timove Serie A.
Uprkos što je bio sveprisutan, Boniperti je postigao tek osam pogodaka, a u 1959. godini osvojio je i svoj prvi naslov Coppa Italia u karijeri. Ta će se njegova treća sezona pokazati nedvojbeno najboljom kako je tim stigao do oba nacionalna trofeja. Boniperti, koji se ranije već bio etablirao centarforom, sada je pronašao prisnu ulogu na desnom krilu i više nikada neće biti golgeter kao ranije. Razvio je izvanredno razumijevanje sa svojim novim saigračima, te na redovnoj bazi koristeći svoju brzinu i tehniku zaobilazio protivničke odbrane i sa gol-aut linije asistirao Charlesu i Sivoriju.
Boniperti će tokom te sezone ostvariti svoje posljednje pobjede u okviru svojih 38 nastupa za reprezentaciju, postigavši i pogodak u porazu Italije od strane Austrije rezultatom od 2:1. Sa Juventusom je u sezoni 1960/61 osvojio novi naslov prvaka, ali od tada će izgubiti svoju poziciju u redovima Azzurra. Posljednja utakmica sezone donijet će Bianconerima lakrdiju i trijumf rezultatom od 9:1 nad interom, u susretu koji je već ranije bio otkazan. Prvenstveno je pobjeda bila pripisana interu, ali je kasnije opozvana potezom koji je gotovo trenutno ugasio svaku nadu nerazzurra za titulom, a sa druge strane rivalu poklonila vjetar u leđa. U nevjerovatnom prikazu sitničavosti, inter, tada predvođen jedinstvenim Heleniom Herrerom, poslat će na teren svoj mladi tim. Juventus je bančio, Sivori postigao šest pogodaka, a za Bonipertija to je predstavljao kraj. Čuveni kapiten je izašao sa terena, predao svoje kopačke pomoćniku i rekao: "Skloni ih, više neću igrati". Bile su mu tek 32 godine.
Nedugo poslije, Gianni Agnelli ga je vratio u klub, a Boniperti je odrađivao mnoge uloge, na kraju preuzevši i ulogu predsjednika kluba 1971. godine koju će zadržati punih devetnaest godina. Tokom tog perioda Juventus je osvojio devet ligaških titula, tri nacionalna kupa, kao što je osvojio i sva tri najveća evropska klupska natjecanja. U narednim godinama Boniperti će obavljati i funkciju generalnog direktora, prije nego se odlučio dati u stvaranje nove karijere u evropskom parlamentu. Nakon calciopolija, Boniperti je vraćen u klub u ulozi počasnog predsjednika kako bi povratio klupski imidž. Neko vrijeme je obavljao tu funkciju, prativši ujedno i prve fudbalske korake svog unuka, Filippa koji je prolazio kroz mladi sektor Bianconera.
Iako je karijeru okončao već 1961. godini, Boniperti je postigao 178 pogodaka kroz svojih 444 nastupa u Serie A, postavivši klupski rekord koji je stajao netaknut gotovo 50 godina. Njegova sveukupna 182 gola prestići će tek Alessandro Del Piero nakon 45 godina, kao i njegov raniji rekord po broju nastupa. Ipak, Boniperti se nikada nije požalio, rekavši da ga je upravo to poređenje "napravilo slavnim kod mlađe populacije, koja ga je do tada poznavala samo kao predsjednika, ali ne i velikog golgetera."
Ipak, pitanje je da li bi Juve stigao do tih svih uspjeha bez doprinosa Omara Sivorija, koji je u Torino stigao u isto vrijeme kad i John Charles, plaćen tada rekordnih 91 hiljada funti. Za razliku od preostalog dvojca "la trio magica" Sivori nije bio poput dostojanstvenih džentlmena. Omalenog rasta, uporan, odvažan i briljantan, Argentinac je igrao poput Maradone prije nego je Diego bio i rođen. Njegova glumatanja na terenu bila su omražene od strane njegovih dostojanstvenih saigrača, nerijetko dovedenih do te mjere da ga je Charles znao ošamariti kako bi umirio vatrenog razigravača.
Još od ranog doba davao je naznake o kakvom će izvanrednom igraču biti riječ, prepoznatom od strane Renata Cesarinija, nekadašnjeg igrača Juventusa koji se odlučio raditi za River Plate davne 1952. godine. Samo dvije godine poslije dolaska Cesarinija u River Sivori je debitovao za prvi tim argentinskog kluba i otkrio da se radi o izuzetno nadarenom napadaču sa varljivim i izuzetnom snažnim udarcem. Sivori je već bio počeo razvijati naklonost da osramoti protivničkog defanzivca što ga je činilo popularnim kod navijača bez obzira gdje je igrao. U Argentini poznat pod nadimkom "el Cabezon", doslovno prevedeno kao "Glavonja", omiljeni potez je usvojio sa proturanjem lopte kroz protivnikove noge, da bi ga potom pretrčao i nastavio napad. Njegov repertoar nudio je i blistave finte, vrhunske driblinge i snažne udarce iz daljine, ali radilo se i o sjajnom i radišnom igraču koji se konstantno vraćao kako bi povratio loptu u posjed svoje ekipe.
River je zadržao titulu prvaka i naredne godine, a Sivori se našao na listi reprezentativaca Argentine koja je 1956. godine putovala na Južnoameričko prvenstvo u Peru. Uz Humberta Maschia i Antonia Angelilla postao je dio ubojitog trojca nazvanog od strane lokalne štampe kao "Anđeli prljava lica". Nakon što je propustio prvu utakmicu turnira, Sivori je kroz narednih pet susreta postigao tri pogotka u pohodu na osvajanje trofeja i time poslao jasan signal velikim svjetskim klubovima. Juventus će pobijediti u borbi za njegov potpis, a sva tri pomenuta igrača će se uskoro preseliti na italijansko poluostrvo. Ta je odluka okončala njihove internacionalne karijere sa Albicelestima i Argentinskim fudbalskim savezom, ogorčenim zbog njihovog napuštanja domovine. Trio je dobio doživotnu zabranu nastupanja u nacionalnom sastavu.
Tokom prve četiri godine u Juventusu bio je jednostavno nezaustavljiv, postigavši 90 ligaških golova, te još 19 u okviru Coppa Italia. Njegov talent se savršeno uklapao sa Charlesovom snagom. Dvojac je sezonu 1957/58 počeo sjajnom formom, budući da su na otvaranju iste obojica pogodili u pobjedi nad Hellas Veronom, počevši put na kojem će ukupno postići pedeset golova i osvojiti šampionat. Legenda iz tog perioda usredočena je na utakmicu sa Padovom, u kojoj je Juventus već imao pobjedu u svojim rukama kada je dosuđen jedanaesterac kojeg će izvesti Sivori. Šapnuo je protivničkom golmanu u koju će mu stranu šutirati jedanaesterac, kako bi ovaj navodno povratio svoju čast pred svojim navijačima. Ipak, golman se bacio na stranu nagovještenu od Sivorija, samo kako bi Argentinac nonšalantno loptu poslao u nebranjeni dio mreže.
1959. godine je Sivori postigao odlučujući pogodak u finalu Coppa Italia, ali naredna će sezona vjerovatno biti njegova najbolja u torinskom klubu. Zaradio je titulu Capocannoniera za najboljeg strijelca šampionata sa svojih 28 postignutih pogodaka, pomogavši Juventusu do nove titule. Došli su do duple krune pobijedivši Fiorentinu u finalu Kupa, a Sivori će postati jedan od brojnih Južnoamerikanaca koje će prigrliti italijanski nacionalni tim. Njegov debi u redovima Azzurra desio se u aprilu 1962. godine u dvoboju za pobjedu nad Sjevernom Irskom rezultatom od 3:2. Nešto kasnije iste godine postigao je i hat-trick u pobjedi od 6:0 nad Izraelom preko kojeg je Italija osigurala nastup na Svjetskom prvenstvu u Čileu, a ti nastupi, uz one u redovima Bianconera vodili su ga do titule najboljeg evropskog fudbalera 1961. godine.
To ga je učinilo Juventusovim prvim osvajačem Zlatne lopte, zaslužujućom nagradom za čovjeka koji je bio ključan u osvajanju tri Scudetta i dva naslova Coppa Italia. Ipak, odmah po pri prepoznaju njegove sjajne igre, Juventusov trio će se raspasti. Charles se vratio u Leeds, a Boniperti je odlučio okončati karijeru. Bez velike pomoći svojih saigrača Sivori će nastaviti nositi Juve, najizraženije u evropskoj pobjedi nad Real Madridom kada je postigao jedini pogodak u prvoj pobjedi nekog italijanskog kluba na Bernabeu.
Nakon nerazumijevanja sa tadašnjim trenerom Juventusa, Heribertom Herrerom, Južnoamerikanac je prepušten Napoliju u kojem će ostvariti dobro partnerstvo sa Joseom Altafinijem. U dobu kada je Sivori napustio Juve, uprkos tomu što je odigrao samo 215 utakmica bio je drugi klupski strijelac svih vremena, ispred kojeg je bio samo Boniperti. Od tada će ga na toj listi prestići samo Del Piero, Roberto Bettega i David Trezeguet, koji će mu ujedno oteti i krunu najboljeg stranog strijelca, te zapravo postati jedini strijelac sa podjednakim tempom zabijanja. Sivori će nastaviti uživati sjajnu karijeru sa južnjačkim klubom čiji su ga opsjednuti navijači prozvali Bogom, budući da je gurao njihov klub nečemu najbližem osvajanju titule šampiona Italije sve do dolaska Diega Maradone.
Čestom ozljedom koljena, kao i neprimjerenim ponašanjem, još nečim čim se povezivao sa Maradonom, istrošio je strpljenje čelnika Napolija. Sve je odjeknulo kada je u susretu sa Juventusom Sivori isključen zbog udaranja protivničkog defanzivca, a nakon susreta je prekinuo konferenciju za medije psovkama upućenim predstavnicima bivšeg kluba. Sivori se nakon toga suočio sa podužom suspenzijom koja ga je navela sa se vrati u Argentinu.
Ubrzo nakon povratka u River Plate ozvaničio je kraj karijere pri starosnoj dobi od 34. godine. Pomno je investirao svoje prihode, a u nastavku je radio kao trener, ali samo kada bi on to poželio. Vodio je i River Plate i reprezentaciju Argentine prije nego je postao šef Juventusovog skautinga za Južnu Ameriku. Preminuo je 2005. godine od posljedica raka pankreasa u svom rodnom gradu, San Nicolasu pri starosnoj dobi od 69 godina. Enrique Omar Sivori će zauvijek ostati u srcima Juventina i zapamćen kao istinska legenda.
Ukoliko su Boiniperti i Sivori bili ključne komponente, Charles je predstavljao srce la trio magica, visoki velški napadač koji nikada nije opomenut ili isključen tokom svoje cijele karijere. To ga je i odvelo do svog nadimka "Il Gigante Buono - Nježni div," koji još uvijek vodi naslov najboljeg strjelica Leedsa u jednoj sezoni. Prije Ryana Giggsa, Charles je bio najmlađi internacionalac Velsa.
Jednostavno, Charles je bio jedan od najfinijih fudbalera svih vremena. Na terenu je bio širokih pluća, agilan, okretan, brz, snažan, fudbaler svjetske klase bilo da se radilo o odbrambenim ili ofanzivnim zadacima, na sredini terena, zapravo bilo gdje da se našao. Talent cijenjen širom svijeta uspio je iskombinovati sa izraženom velikodušnošću i poniznošću koje su mu karakter uvijek činile jedinstvenim.
"Ispred svakog fudbalskog igrališta bi trebala biti postavljena statua Jonha Charlesa koja bi podsjećala igrače kakvim trebaju postati." - Michael Parkinson.
Juventus je pokazao nevjerovatnu strpljivost kako bi ga doveo iz Jorkširskog kluba. Iako su ga zapazili već 1955. godine, tek su dvoje godine poslije uspjeli u svojoj nakani. Tokom tog perioda agent Gigi Peronance je postao vjerni pratioc Leedsa koji se sprijateljio sa Charlesom, konstantno prenoseći u Juve sve što je zapazio. Umberto Agnelli, tada ne stariji od 22 godine, preuzevši klub pokazao je veće interesovanje, otputovavši u Englesku kako bi zaključio dogovor. Njegov dolazak je izazvao golemu znatiželju, budući da je jedan lokalni biznismen čak ponudio Charlesu 10 hiljada funti kako bi ga nagovorio na ostanak u Jorkširu.
Srećom po Agnellija, Leeds nije bio u mogućnosti odbijanja ponude, kako je nešto ranije požar devastirao Elland Road, a klub je novce koje bi dobili za njega namjeravao investirati u reizgradnju stadiona. Charlesa je predstavljao dvojac formioran od tadašnjeg komentatora Kennetha Wolstenholmea i igračevog agenta Teddya Somerfielda, koji se pobrinuo za maksimalnu zaradu kako igrača, tako i njegovog dotadašnjeg kluba. Dugi pregovori okončani su dogovorom o prodaji igrača za rekordnih 65 hiljada funti, a Agnelli je time osigurao usluge čovjeka kojeg i danas smatraju domaćinom na italijanskom poluostrvu.
Najveći kamen spoticanja njegovom dolasku bila je Juventusova borba za opstanak u najvećem rangu italijanskog fudbalskog klupskog natjecanja, čije bi eventualno ispadanje onemogućilo potpisivanje stranog igrača. Ipak, Juventus je opstao, a Charles nagrađen sa 10 hiljada funti za prve dvije godine u klubu.
Njegova primanja su već uveliko nadmašila ona koje je dobivao u engleskoj prvoj ligi, ali sistem izdašnih bonusa i luksuzan način života finansiran od strane Agnellija će ga uvjeriti koliko je samo bio sretan.
Rijetko je koji fudbaler zaradio takvu popularnost kod strane nacije, a Charles je Italiju ubrzo smatrao svojom. Zauvijek je ostao jedan od omiljenih sinova Stare dame i uvijek je bio dobrodošao kada bi se vratio u zemlju svojih najvećih pobjeda. Charles je u svom debiju, 08. septembra u duelu sa Hellas Veronom pokorio srca navijača Juventusa. Golovi Bonipertija i Sivorija su poravnali rezultat na 2:2, da bi Charles svojim osigurao pobjedu. Naredne sedmice postigao je jedini pogodak u slavlju nad Udineseom, a nešto kasnije i pobjedonosni pogodak za pobjedu rezultatom od 3:2 nad Genoom. Osigurati tri pobjede u svoja tri prva nastupa u klubu je bio legendaran potez, nešto što je Charles uistinu i bio.
Mnogi igrači su bili hvaljeni zbog svoje svestranosti, ali nedvojbeno niti nijedan fudbaler prije ili poslije Charlesa nije bio tako dobar na toliko mogućih različitih pozicija. Veliki Nat Lofthouse je jednom prilikom upitan tko je bio najbolji štoper protiv kojeg je ikada igrao, a odgovor je bez zadrške glasio - John Charles. Bili Wright je sa druge strane upitan tko je po njemu bio najbolji centralni napadač protiv kojeg je igrao - odgovor je glasio jednako.
"John Charles je bio dijamant, činio je da svi njegovi saigrači podižu nivo svoje igre!" - Giampiero Boniperti.
Svakomu tko ga je imao priliku gledati na vrhuncu njegove karijere, tokom kasnih 50-tih i ranih 60-tih godina prošlog vijeka, najbolji opis Charlesa bio je - ogroman. Charles je opet bio više od "ovna za probijanje bedema". Bio je obdaren mogućnošću da u skoku "ostane lebditi u zraku", a nesebičnost mu je donijela brojne obožavatelje. Takva ljubav bila je apsolutno opravdana njegovim doprinosom kako Juventusu, tako i širem predstavljanju italijanskog fudbala. U svojoj debitantskoj sezoni u dresu Juventusa postići će 28 pogodaka, te podignuti titule najboljeg strijelca šampionata, kao i najboljeg fudbalera Serie A.
Ustanove i luksuz predodređen igračima bio je zaseban svijet spram onoga na koji je navikao u Leedsu, a Charles će mnogo govoriti o tomu kako italijanski igrači mnogo ozbiljnije pristupaju svojim karijerama. Mnogi su predviđali kako će se Charles mučiti sa adaptacijom na striktne dijete i eliminaciju tradicionalnog britanskog stila življenja i kulture ispijanja alkohola. Međutim, pokazalo se suprotnim. Ultraprofesionalni Charles je u potpunosti prihvatio novi način življenja i provodio mnogo više vremena trenirajući nego što je to činio tokom svog iskustva u Engleskoj.
Izvan same igre, mnogo će se oslanjati na Umberta Colomba, saigrača čija će familija postati kućni prijatelji njegovoj i koji je jedini zapravo govorio engleski jezik, te sa kojim je postao veliki prijatelj. Zajedno su u Torinu otvorili umjereno uspješan restoran u kojem su bili i redovni gosti. Navijači su hrlili zateći ih u restoranu, nadajući se da će napadač, koji je u međuvremenu izdao i nekoliko albuma, opjevati i koju pjesmu tokom njihova objeda. Na terenu je bio jednako poštovan. La Stampa ga je nazvala "veličanstvenim komadom velškog mermera, koji u Juventusovom dresu sa brojem devet poput Kolosa leti terenom." Možda ga je Giuseppe Melillo najbolje opisao u izdanju Corriere dello Sporta 1959. godine:
"Najveći i neodoljivi napadač iz našeg sjećanja. Podsjeća nas na švedsku legendu Gunnara Nordahla... predivnog Taylora sa svojim nevjerovatnim stilom... genij i inteligent Mađara Koesisa... spektakularnog Brazilca Pelea... finoćom Matthiasa Sindelara iz austrijskog Wunderteama... fantazijom velikog Alfreda di Stefana.... ali iskreno, ne možemo pronaći pravu paralelu spram Johna Charlesa. Velški gigant je potpuno drugačiji od ostalih. On je novi model, jedinstven i nepogrešiv."
Nakon sjajnih trijumfa u debitantskoj sezoni i Švedska će se osloniti i nadati Velsovoj pobjedi na Svjetskom prvenstvu 1958.-godine. Bili su to velških 5 minuta slave u internacionalnom fudbalu i ostat će zapravo jedini na koji su se uspjeli kvalificirati. Vels će odigrati pet susreta na natjecanju i izgubiti svega jedan, onaj eliminacioni protiv budućeg šampiona, Brazila. Charles je zbog ozljede propustio upravo taj susret u kojem će Pele pogotkom za minimalnu pobjedu započeti svoju legendu.
Nakon povratka u Torino, Charles je nastavio graditi reputaciju sjajnog finišera i lako prilagodljivog igrača. Postat će prirodno za njega da utakmicu Juventusa počne u ulozi napadača, da bi se nakon što Juventus povede, vratio i igrao u novoj ulozi - srca odbrane. Uprkos konstantnoj pažnji protivničkih defanzivaca, čestom povlačenju dresa, opstrukciji igre, Charkles je uvijek zadržavao smirenost. U svojoj drugoj sezoni u Juventusu odigrat će sve 34 utakmice, te pri tom postići devetnaest pogodaka. U narednoj 1959/60 postići će 23, te petnaest golova u sezoni 1960/61.
Pored značajne pobjede nad Real Madridom na Bernabeu, naredne će sezone konačno podbaciti i postići svega osam pogodaka kroz 21 nastup. To je označilo i blizak kraj njegove karijere u crno-bijelom dresu i narednog ljeta vratio se u Leeds.
Međutim, i njegova posljednja sezona u Torinu imala je svoje vrhunce. Charles je odigrao sjajnu utakmicu protiv Reala na poziciji desnog veznog i pomogao Juventusu do prvog evropskog poraza Reala pred svojim navijačima. U Leedsu se nije dugo zadržao, budući da će se brzo vratiti na poluostrvo, ovoga puta u redove Rome. Samo devet mjeseci kasnije napustio je Italiju i potpisao za Cardiff City.
"Bio je veliki šampion i veliki čovjek. On je osoba koja je predstavljala duh Juventusa u najboljim mogućim manirima, kao što je predstavljao i sam sport u najboljem i najiskrenijem maniru." - Roberto Bettega.
Tokom perioda koji je proveo u Torinu, Juventus je osvojio tri Scudetta i dva naslova Coppa Italia. Charles je proglašen najboljim igračem Italije u 1958, dok je i '58. i '59. godine bio u top tri izbora za najboljeg fudbalera Evrope. Postigao je 108 pogodaka kroz 155 nastupa za tim iz Torina. Njegov kasniji život bit će pogođen lošim poslovnim odlukama, dok su Agnelliji nerijetko priskakali u pomoć prevladavanju financijskih katastrofa koje su nastale njegovim lošim vođenjem hotela i sportskih trgovina. Također će italijanska familija pokriti i velike račune nastale pogoršanjem njegovog zdravlja.
Nakon dugotrajne borbe sa rakom, pogoršavajućeg stanja prouzrokovanim Alzheimerom, kao i nizom drugih bolesti, Charles je preminuo u februaru 2004. godine. U skladu s tim, Leeds je zaradio neočekivani remi na gostovanju na Old Traffordu samo par sati nakon njegove smrti, a cijeli fudbalski svijet oplakivao je gubitak jednog od najvećih velikana. Charlesova postignuća, kao i njegova ostavština postavili su ga jasno najvećim igračem ikada koji je nosio crveni dres nacije Velsa. Zapadna tribina Leedsovog stadiona nosi naziv po njemu, a bista velikana još uvijek gleda preko svečane lože. Ulica u blizini stadiona preimenovana je u "John Charles Way", a bio je i jedan od inauguracijskih prvijenaca u Kući slavnih engleskog fudbala - English Football Hall of Fame.
"Da budemo iskreni, volio sam naklonost koju su mi pružali. Ukoliko ste dovoljno sretni da se rodite sa darom kakav su mnogi ljudi ljubazno tvrdili da posjedujem, onda biste mogli i uživati u njemu. Lijepo je biti tako dobro upamćen u Italiji nakon svog tog vremena. Možda mi iz razloga što italijanske familije teže da da ostaju usko vezane još uvijek pokazuju takvu ljubav." - John Charles.
Njegovi uspjesi sa Juventusom vodit će ga 1997. godine do titule najuspješnijeg stranca Serie A ikada, uprkos imenima poput Diega Maradone, Michela Planitinja i Marca Van Bastena. Nagrada koju je dobio čak 34 godine nakon njegovog posljednjeg nastupa u italijanskom šampionatu testament je trajnog dojma koji je ostavio cijeloj naciji. Čuti pjesmu "Gio-va-nni Gio-va-nni" (John na italijanskom, prim. prev.) oko torinskog stadiona tokom njegove posljednje posjete 2001. godine bilo je zapanjujuće. Moguće da je stigao kao "Nježni div," ali kada je napustio Italiju, John Charles je dobio mnogo drugačiji nadimak - "Il Re" - "Kralj," i kao takav treba ostati zapamćen zauvijek. Neka dugo živi kralj - Long live the King.