24. januar bio je izuzetno uspješan dan kroz bogatu historiju Juventusa, izvojevane su brojne pobjede u okviru Nacionalnog šampionata. Ipak, na današnji dan usadila se tuga u srce Bianconera širom svijeta zbog smrti najutjecajnije legende u historiji kluba.
 |
| Pietro Mario Pastore |
1932. godine na današnji dan u Italiji su na rasporedu bile utakmice 17. kola šampionata, a Juventus Carla Carciana je na Stadio Giovanni Berta u Firenzi gostovao Fiorentini, te slavio pobjedu rezultatom od 2:1. U listu strijelaca se davne nedjelje za novu pobjedu Bianconera upisao Federico Munerati, uz autogol Violinog Lorenzo Gazzari, dok je jedini pogodak u korist toskanaca slavio Gastone Prendato. Juventus je sezonu 1931/32 završio na prvom mjestu tabele Serie A, proslavivši svoju 4. titulu prvaka Italije.
1943. godine na današnji dan Juventus-Cisitalia je na Stadio Benito Mussolini (današnji Stadio Comunale, prim. aut.) u okviru 17. kola šampionata ugostio Veneziu, te slavio pobjedu rezultatom od 5:2. Juán Agostino Alberti je u 18. minuti utakmice rezultatski otvorio meč, da bi Bianconeri potpuno preuzeli inicijativu i prije novog pogotka Alberia dvije minute prije isteka regularnih 90 napunili mrežu tima iz Venezie. Tog dana su se za novu pobjedu Stare dame po dva puta upisali u listu strijelaca Giuseppe Meazza i Vittorio Sentimenti, te jednom Albanac rodom iz Kosovske Mitrovice, Riza Lushta. Stara dama predvođena Virginiom Rosettom je sezonu 1942/43 završila na trećoj poziciji tabele sa sedam bodova zaostatka za Torinom.
1960. godine na današnji dan u Italiji su na rasporedu bili mečevi 16. kola šampionata, a Juventus Carla Parole i Renata Cesarinia je na Stadio Luigi-Ferraris gostovao Sampdoriji, te slavio pobjedu rezultatom od 2:0 nakon dva gola Enrique Omar Sívoria. Stara dama je u sezoni 1959/60 u Torino donijela duplu krunu. Prvenstvo su završili na prvoj poziciji sa 8 bodova prednosti ispred Fiorentine, proslavivši svoju 11. titulu prvaka Italije, dok su u istoj sezoni slavili i svoj 4. trofej Coppa Italia. Iste godine Stara dama slavila je u prvom izdanju Coppa dell'Amicizia Italo-Francese (Kup italo-francuskog prijateljstva, prim. prev.), koji se održavao od 1959. do 1968. godine, a turnir je bio organizovan u međunarodnom smislu. Prvo izdanje 1959. godine predstavilo je po pet učesnika italijanskog i francuskog prvenstva, a ovoga puta slavili su timovi sa Apeninskog poluostrva (Milan, inter, Fiorentina, Juventus i Atalanta, prim. prev.) ukupnim rezultatom od 14:6.
1965. godine na današnji dan na rasporedu su bile utakmice 18. kola italijanskog šampionata, a Juventus je na stadionu Comunale ugostio Messinu, te slavio minimalnu pobjedu golom Giampaolo Menichellia iz 20. minute meča. Juventus predvođen Heribertom Herrerom je sezonu 1964/65 završio na 4. mjestu tabele sa 13 bodova zaostatka za milanskim interom.
1971. godine na današnji dan u Italiji su se odigravali mečevi 15. kola šampionata, a Juventus Armanda Picchia (trenersku palicu je tokom narednog februara prepustio Čestmíru Vycpáleku, prim. aut.) je na Comunaleu u Firenzi gostovao Fiorentini, te slavio trijumf pri rezultatu od 2:1. Nedjeljnog popodneva su se u listu strijelaca upisali Franco Causio i Roberto Bettega za Staru damu, dok je jedini pogodak za Viole bilo djelo Ugo Ferrante. Stara dama je sezonu 1970/71 završila na četvrtom mjestu šampionata sa jedanaest bodova zaostatka za prvoplasiranom ekipom intera.
1990. godine na današnji dan na rasporedu su bile druge eliminatorne utakmice trećeg kruga Coppa Italia, a Juventus Dine Zoffa je na torinskom Comunaleu ugostio Sampdoriju, te slavio pobjedu rezultatom od 2:1 i golovima Giancarla Marocchia i Luigia De Agostinia. Jedini pogodak za goste iz Genove slavio je Jugosloven Srečko Katanec. Stara dama je put kroz Nacionalni kup nastavila sve do samoga kraja gdje je nakon finalnog dvomeča sa Milanom slavila svoju 8. titulu osvajača Coppa Italia, te u Torino u istoj sezoni donijela drugi historijski trofej Kupa UEFA.
1999. godine na današnji dan u Italiji su na rasporedu bile utakmice 18. kola šampionata, a Juventus predvođen Marcellom Lippiem je na Delle Alpiu dočekao Perugiju, te slavio pobjedu rezultatom od 2:1. Pobjedu Bianconerima donijeli su golovima Daniel Fonseca Garis i Zinédine Yazid Zidane, dok je pogodak za poraženi tim proslavio Ekvadorac Iván Kaviedes. Stara dama je u sezoni 1998/99 završila na 7. poziciji tabele Serie A sa 16 bodova zaostatka za šampionskom generacijom Zaccheronievog Milana.
2003. godine na današnji dan u Torinu, u dobi od 81. godine, preminula je legenda Juventusa, Giovanni "Gianni" Agnelli, čovjek koji je uz svog oca, Edoarda, zasigurno najzaslužnija osoba za blistavu poziciju Juventusa u današnjem svijetu fudbala. Iako rođen u Torinu, Gianni je mnogo više bio vezan za mjestašce Villar Perosa, nadomak Torina u regiji Pijemote. Njegov otac, veliki italijanski industrijalist oženio je njegovu majku, princezu Virginia Bourbon del Monte, kći Carla, 4. prica od San Faustino. Gianni, kako su ga zvali da bi ga razlikovali od svog djeda koji je nosio isto ime, cijeli je svoj život posvetio klubu iz Torina. Pored njegove "prima amore" - Juventusa, Agnelli je kontrolirao više od četvrtine Italijanske burze, kao i skupine preduzeća koje su brojale oko 360 hiljada zaposlenika. Ostale njegove aktivnosti su bile oko novina i izdavaštva, osiguravajućih tvrtki, prehrambene industrije, mašinstva i građevine. Među najvažnijima, La Stampa i Corriere della Serra (dvije Italijanske najvažnije novinske kuće), dale su Agnelliju "izvanrednu moč." Svi novinari bivali su zadivljeni Agnellijevim intervjuima. Bilo je sasvim normalno pitati Giannija o ekonomiji, modi i odjeći, o politici, pa čak i o fudbalu i pojedinim fudbalerima. Kao što se zapravo, u toku njegovog radnog vremena u rukovodilaštvu Fiata, nikada nije lišio prilike da podigne telefonsku slušalicu i nazove sportskog novinara kako bi mu ovaj dao savjet o potpisivanju nekog novog fudbalera za svoj privatni fudbalski klub, Juventus. Uglavnom, on je znao ponešto o svemu. Njegova prednost je bila što je sa svakim uspijevao naći interesantnu temu za razgovor. Gianni Agnelli bio je čisti Playboy. Nosio je bijelu košulju sa otkopčanim gornjim dugmetima, uvijek izbačen ručni sat, a njegov pogled imitirali su zavidni. Također nije pretjerano niti reći kako je za Italijane Gianni bio model "bella figura", a bio je također i ideal kojeg su mnogi slijedili: inteligentan, uspješan, bogat i lijep. Nije ček niti tajna kako je i nakon sklapanja braka sa princezom Marellom Carraciolo di Castegneto, nastavio sa svojim avanturama, a objašnjavao ih je na način: "Stvarno sam volio sve što je lijepo u životu, a prelijepa žena je najljepša stvar od svih." Zavodio je i zabavljao se strastveno. Njegove ljubavne afere su slijedile gomile paparazza, kada bi svi ti prelijepi modeli, pjevačice, pa čak i njegova bivša žena Jackie Kennedy, prva dama Amerike, odlazile sa rukom ispod njegove prema njegovoj vili. Sve su pripovijedale o njihovim iskustvima sa Giannijem, velikoj ljubavi koja dođe jednom, ali zauvijek ostavi traga. Sa druge strane, Agnelli je uvijek šutio o svojim romansama, izrekom: "Samo sluge se zaljubljuju." Kao što je već iznad spomenuto, jedna od mnogih žena, Marella, morala je dijeliti brak sa Jacqueline Kennedy. Gianni Agnelli nikada u javnosti nije govorio o aferi sa Jacquelinom, i tolika je bila njegova moć da svijet i dan danas može samo spekulisati o tomu. Bio je dovoljno iskusan da ostane diskretan o svojim ženama, više od tada vodeće žene svijeta. "Ima ljudi koji rado govore drugima o ženama. Ja ne pričam o njima, preferiram pričati sa njima," volio bi pripovjedati. Upitan pri kraju života, da li sebe ocjenjuje kao ženskaroša, odgovorio je: "Jedan čovjek može biti u isto vrijeme i vjeran i loš muž, jednako kao što može biti nevjeran, a vrlo dobar muž." Niko nije živio bolji i slađi život, "la dolce vita", od Giannija, ali o nikada nije potpuno ignorirao posao. Kada je njegov djed, osnivač FIAT-a preminuo 1945. godine, ostavio je za sobom industriju u tamnom razdoblju Italijanske historije. Giovanni Agnelli je koegzistirao sa fašizmom, a nakon njegove smrti, FIAT je ostao u velikoj opasnosti. Gianni, koji je u to vrijeme bio veoma mlad, uvjerio je Amerikance kako Fiat treba da ostane u privatnom posjedu. Giannijeve namjere nisu svima jasne, prepustio je vrh firme Vittoriu Valleti, jer se smatrao premladim da preuzme tako veliku odgovornost. Gianni je postao direktor 1963.-će godine, a predsjednik 1966.-te i od tada je vodio kompaniju kroz mnogo uspješnih godina, među kojima je bilo i padova. Zanimljivo je reći da kada je istraga zvana "Čiste ruke" izbila u Italiji, većina Italijanskih korumpiranih ličnosti su nestale. Gianni sa druge strane bio je čovjek od akcije, a ne riječi. Postojala je percepcija kako je Fiat imao posebnu ulogu u Italiji, a Agnellijev veliki ugled ostao je netaknut, nešto što se nije moglo reći o ostalim Italijanskim poslovnim ljudima i političarima. On nije bio samo vlasnik, već i navijač u pravom smislu te riječi. Agnellijeva familija je dio Juventusa još od 1923. godine, dok je Gianni i sam vodio klub od 1947. do 1954. godine. U to vrijeme najvažniji igrači bili su Danci John Hansen i Karl Aage Praest, te Carlo Parola, i iznad svih Giampiero Boniperti. Međutim zbog užurbanog života i bolesti koja ga je lagano uništavala, Agnelli je morao podnijeti ostavku, ali nije bilo dvojbe da je njegova riječ ostala ključna u mnogim budućim odlukama oko kupovine većih transfera. Agnelli je bio taj koji je odlučio kako treba kupiti trostrukoga pobjednika Zlatne lopte, Michela Platinija 1982.-ge godine. Gianni je dao nadimak našem voljenom vječnom kapitenu, "Il Pinturicchio", koji i danas živi u našem rječniku. On je u stvari bio vođa najvećih Italijanskih sportskih institucija, među kojima je bio i tim formule Ferrarija. Poslije svoje smrti, jeste ostavio tvrtku u nekim problemima, ali ne i Juventus, koji je i tada postao prvak Italije. Gianni je volio često sletjeti svojim helikopterom na trening i razgovarati sa svojim igračima, a svaki posjet je zasigurno bivao na naslovnicama svih sutrašnjih novina. Gianni je bio više od predsjednika. Uvijek je bio informisan o svojim igračima, i uvijek je volio dovesti Juventus u svoj "dom", Vilar Perosa da odigraju pokoju prijateljsku utakmicu. Uživao je specijalan odnos sa Alessandrom del Pierom, a telefon predsjednika Giampiera Bonipertija, još jedne legende, je redovno zvonio tačno u 6 ujutru. Agnelli je ostao jedna od najvažnijih figura čijim su se komentarima divili svi novinari. Jednom je izjavio: "Osjećam se uzbuđeno svaki put kada vidim slovo "J" u naslovnicama novina. Istog trenutka pomislim na Juventus." I jedna od istaknutijih njegovih izjava je: "Juventus je, za sve one koji vole Juventus, strast, zabava... i nešto za nedjelju. Pokušavamo im (ljubiteljima Juventusa) dati najbolju moguću predstavu, i što je moguće više zadovoljstva." Svoju sliku i nasljeđe koje je ostavio Bianconerima, ostat će zauvijek. Volio je Juventus svim svojim bićem, i nikada nije propuštao kada njegov klub igra. Tokom svojih najgorih perioda u životu, kada je izgubio osjećaj u nogama i više nije mogao ići na stadion Juventusa, gledao ih je kod kuće preko televizora. Gotovo da uopšte više niti nije mogao vidjeti, gubio je vid. Marella (njegova supruga) objasnila je kako joj nikada nije priznao ikakvu nelagodu, i kako nikada joj nije rekao kako ne može gledati Juventus na TVu zbog gubitka vida, ali je doživljavao puko zadovoljstvo samo slušajući komentatore. Nikada supruzi nije priznao svoju sljepoću. Takav je bio, nije ju nikada želio obeshrabriti, i sve u svemu, njegov angažman je bio presudan u stvaranju Juventusa jednim od najvećih fudbalskih institucija u svijetu, i pod njegovim vodstvom Bianconeri su postali to što jesu. Mnogo toga je rečeno o Gianniju, Italijanskoj ikoni i mitu fudbalskog kluba Juventusa, koji i danas s ponosom govore o "Lo Stile Juve" i Juventitá o jednim od dragocijenih blagoslova što nam ih je dao. Za one što su bili oko njega, on je ostavio "prazan prostor" koji se nikada više neće nadomjestiti, a oni poput nas, koji bi željeli da su ga znali, bi rado mijenjali živote sa onima čiji je život dotakao.
2003. godine na današnji dan u Torinu, u dobi od 81. godine, preminula je legenda Juventusa, Giovanni "Gianni" Agnelli, čovjek koji je uz svog oca, Edoarda, zasigurno najzaslužnija osoba za blistavu poziciju Juventusa u današnjem svijetu fudbala. Iako rođen u Torinu, Gianni je mnogo više bio vezan za mjestašce Villar Perosa, nadomak Torina u regiji Pijemote. Njegov otac, veliki italijanski industrijalist oženio je njegovu majku, princezu Virginia Bourbon del Monte, kći Carla, 4. prica od San Faustino. Gianni, kako su ga zvali da bi ga razlikovali od svog djeda koji je nosio isto ime, cijeli je svoj život posvetio klubu iz Torina. Pored njegove "prima amore" - Juventusa, Agnelli je kontrolirao više od četvrtine Italijanske burze, kao i skupine preduzeća koje su brojale oko 360 hiljada zaposlenika. Ostale njegove aktivnosti su bile oko novina i izdavaštva, osiguravajućih tvrtki, prehrambene industrije, mašinstva i građevine. Među najvažnijima, La Stampa i Corriere della Serra (dvije Italijanske najvažnije novinske kuće), dale su Agnelliju "izvanrednu moč." Svi novinari bivali su zadivljeni Agnellijevim intervjuima. Bilo je sasvim normalno pitati Giannija o ekonomiji, modi i odjeći, o politici, pa čak i o fudbalu i pojedinim fudbalerima. Kao što se zapravo, u toku njegovog radnog vremena u rukovodilaštvu Fiata, nikada nije lišio prilike da podigne telefonsku slušalicu i nazove sportskog novinara kako bi mu ovaj dao savjet o potpisivanju nekog novog fudbalera za svoj privatni fudbalski klub, Juventus. Uglavnom, on je znao ponešto o svemu. Njegova prednost je bila što je sa svakim uspijevao naći interesantnu temu za razgovor. Gianni Agnelli bio je čisti Playboy. Nosio je bijelu košulju sa otkopčanim gornjim dugmetima, uvijek izbačen ručni sat, a njegov pogled imitirali su zavidni. Također nije pretjerano niti reći kako je za Italijane Gianni bio model "bella figura", a bio je također i ideal kojeg su mnogi slijedili: inteligentan, uspješan, bogat i lijep. Nije ček niti tajna kako je i nakon sklapanja braka sa princezom Marellom Carraciolo di Castegneto, nastavio sa svojim avanturama, a objašnjavao ih je na način: "Stvarno sam volio sve što je lijepo u životu, a prelijepa žena je najljepša stvar od svih." Zavodio je i zabavljao se strastveno. Njegove ljubavne afere su slijedile gomile paparazza, kada bi svi ti prelijepi modeli, pjevačice, pa čak i njegova bivša žena Jackie Kennedy, prva dama Amerike, odlazile sa rukom ispod njegove prema njegovoj vili. Sve su pripovijedale o njihovim iskustvima sa Giannijem, velikoj ljubavi koja dođe jednom, ali zauvijek ostavi traga. Sa druge strane, Agnelli je uvijek šutio o svojim romansama, izrekom: "Samo sluge se zaljubljuju." Kao što je već iznad spomenuto, jedna od mnogih žena, Marella, morala je dijeliti brak sa Jacqueline Kennedy. Gianni Agnelli nikada u javnosti nije govorio o aferi sa Jacquelinom, i tolika je bila njegova moć da svijet i dan danas može samo spekulisati o tomu. Bio je dovoljno iskusan da ostane diskretan o svojim ženama, više od tada vodeće žene svijeta. "Ima ljudi koji rado govore drugima o ženama. Ja ne pričam o njima, preferiram pričati sa njima," volio bi pripovjedati. Upitan pri kraju života, da li sebe ocjenjuje kao ženskaroša, odgovorio je: "Jedan čovjek može biti u isto vrijeme i vjeran i loš muž, jednako kao što može biti nevjeran, a vrlo dobar muž." Niko nije živio bolji i slađi život, "la dolce vita", od Giannija, ali o nikada nije potpuno ignorirao posao. Kada je njegov djed, osnivač FIAT-a preminuo 1945. godine, ostavio je za sobom industriju u tamnom razdoblju Italijanske historije. Giovanni Agnelli je koegzistirao sa fašizmom, a nakon njegove smrti, FIAT je ostao u velikoj opasnosti. Gianni, koji je u to vrijeme bio veoma mlad, uvjerio je Amerikance kako Fiat treba da ostane u privatnom posjedu. Giannijeve namjere nisu svima jasne, prepustio je vrh firme Vittoriu Valleti, jer se smatrao premladim da preuzme tako veliku odgovornost. Gianni je postao direktor 1963.-će godine, a predsjednik 1966.-te i od tada je vodio kompaniju kroz mnogo uspješnih godina, među kojima je bilo i padova. Zanimljivo je reći da kada je istraga zvana "Čiste ruke" izbila u Italiji, većina Italijanskih korumpiranih ličnosti su nestale. Gianni sa druge strane bio je čovjek od akcije, a ne riječi. Postojala je percepcija kako je Fiat imao posebnu ulogu u Italiji, a Agnellijev veliki ugled ostao je netaknut, nešto što se nije moglo reći o ostalim Italijanskim poslovnim ljudima i političarima. On nije bio samo vlasnik, već i navijač u pravom smislu te riječi. Agnellijeva familija je dio Juventusa još od 1923. godine, dok je Gianni i sam vodio klub od 1947. do 1954. godine. U to vrijeme najvažniji igrači bili su Danci John Hansen i Karl Aage Praest, te Carlo Parola, i iznad svih Giampiero Boniperti. Međutim zbog užurbanog života i bolesti koja ga je lagano uništavala, Agnelli je morao podnijeti ostavku, ali nije bilo dvojbe da je njegova riječ ostala ključna u mnogim budućim odlukama oko kupovine većih transfera. Agnelli je bio taj koji je odlučio kako treba kupiti trostrukoga pobjednika Zlatne lopte, Michela Platinija 1982.-ge godine. Gianni je dao nadimak našem voljenom vječnom kapitenu, "Il Pinturicchio", koji i danas živi u našem rječniku. On je u stvari bio vođa najvećih Italijanskih sportskih institucija, među kojima je bio i tim formule Ferrarija. Poslije svoje smrti, jeste ostavio tvrtku u nekim problemima, ali ne i Juventus, koji je i tada postao prvak Italije. Gianni je volio često sletjeti svojim helikopterom na trening i razgovarati sa svojim igračima, a svaki posjet je zasigurno bivao na naslovnicama svih sutrašnjih novina. Gianni je bio više od predsjednika. Uvijek je bio informisan o svojim igračima, i uvijek je volio dovesti Juventus u svoj "dom", Vilar Perosa da odigraju pokoju prijateljsku utakmicu. Uživao je specijalan odnos sa Alessandrom del Pierom, a telefon predsjednika Giampiera Bonipertija, još jedne legende, je redovno zvonio tačno u 6 ujutru. Agnelli je ostao jedna od najvažnijih figura čijim su se komentarima divili svi novinari. Jednom je izjavio: "Osjećam se uzbuđeno svaki put kada vidim slovo "J" u naslovnicama novina. Istog trenutka pomislim na Juventus." I jedna od istaknutijih njegovih izjava je: "Juventus je, za sve one koji vole Juventus, strast, zabava... i nešto za nedjelju. Pokušavamo im (ljubiteljima Juventusa) dati najbolju moguću predstavu, i što je moguće više zadovoljstva." Svoju sliku i nasljeđe koje je ostavio Bianconerima, ostat će zauvijek. Volio je Juventus svim svojim bićem, i nikada nije propuštao kada njegov klub igra. Tokom svojih najgorih perioda u životu, kada je izgubio osjećaj u nogama i više nije mogao ići na stadion Juventusa, gledao ih je kod kuće preko televizora. Gotovo da uopšte više niti nije mogao vidjeti, gubio je vid. Marella (njegova supruga) objasnila je kako joj nikada nije priznao ikakvu nelagodu, i kako nikada joj nije rekao kako ne može gledati Juventus na TVu zbog gubitka vida, ali je doživljavao puko zadovoljstvo samo slušajući komentatore. Nikada supruzi nije priznao svoju sljepoću. Takav je bio, nije ju nikada želio obeshrabriti, i sve u svemu, njegov angažman je bio presudan u stvaranju Juventusa jednim od najvećih fudbalskih institucija u svijetu, i pod njegovim vodstvom Bianconeri su postali to što jesu. Mnogo toga je rečeno o Gianniju, Italijanskoj ikoni i mitu fudbalskog kluba Juventusa, koji i danas s ponosom govore o "Lo Stile Juve" i Juventitá o jednim od dragocijenih blagoslova što nam ih je dao. Za one što su bili oko njega, on je ostavio "prazan prostor" koji se nikada više neće nadomjestiti, a oni poput nas, koji bi željeli da su ga znali, bi rado mijenjali živote sa onima čiji je život dotakao.
 |
| Gianni Agnelli u posjeti voljenom klubu |
2009. godine na današnji dan na rasporedu su bile utakmice 20. kola Serie A, a Bianconeri predvođeni Claudiem Ranieriem su na stadionu Comunale slavili minimalnu pobjedu rezultatom od 1:0 nad Fiorentinom. Jedini pogodak, koji je ujedno bio njegov prvi u Serie A u dresu Bianconera, na utakmici slavio je Claudio Marchisio u 21. minuti meča. Juventus je sezonu 2008/09 završio na drugoj poziciji tabele italijanskog šampionata sa 10 bodova zaostatka za interom.
2012. godine na današnji dan na rasporedu su bile utakmice četvrtfinala Coppa Italia, a Juventus Antonia Contea je na Juventus stadionu ugostio Romu, te slavio ubjedljivu pobjedu rezultatom od 3:0. Polufinale protiv Milana golovima su tog dana donijeli Emanuele Giaccherini i Alessandro Del Piero, uz autogol defanzivca Rome, Danca Simona Thorupa Kjæra. Bianconeri su se u nastavku natjecanja preko Milana domogli rimskog finala, u kojem su ipak poraženi od strane Napolija. Juventus je u sezoni 2012/13 ipak donio pehar u Torino, budući da su Bianconeri podigli svoj 30. trofej prvaka Italije.