18° Scudetto / 7. maj 1978.

U ovoj sezoni Juventus se pojačao kako bi bio konkurentan u Evropi. Stigli su Pietro Paolo Virdis iz Cagliarija i krila Pietro Fanna i Vinicio Verza.

Na početku sezone pobjeđena je Foggia (6:0), a Fiorentina je ispraćena sa pet pogodaka u mreži. Milan, Torino i iznenađujuće dobra Vicenza pokazali su se kao najveći konkurenti za titulu u prvih nekoliko kola.

Međutim, ovi tmovi nisu bili kadri da zaustave Juventus. Pobjeda Stare dame nad Napolijem još više je učvrstila njenu poziciju. Bianconeri Giovannija Trapatonija su se nakon toga osvetili Laziu za poraz od 3:0, pobijedivši identičnim rezultatom.

Juventusov put do Scudetta je bio otvoren, a sve sumnje su otklonili remijem na Olimpicu protiv Giallorossa, osvojivši drugi uzastopni naslov.

Nekoliko nedjelja kasnije skoro cio tim Bianconera je nosio nacionalni dres na Svjetskom prvenstvu u Argentini. 6. juna 1978., u pobjedničkoj utakmici protiv Mađarske, devet igrača Stare dame je bilo na terenu, čime se dao veliki doprinos.

17° Scudetto / 22. maj 1977.

U istorijskoj sezoni za italijanski fudbal, 75. po redu, Torino je bio aktuelni šampion, dok je Juventus sezonu započeo mnogim tranzicijama. 

Giovanni Trapattoni je sada upravljao ekipom, dovevši Roberta Boninsegnu i Romea Benettija koji su zamijenili odlazećeg Pietra Anastasia i Fabia Capella.

Činilo se da će se glavna utrka voditi između dva Torinska kluba, Juventusa i Torina, što se i potvrdilo, jer su se odvojili na vrhu tabele već od samog starta sezone.

Bianconeri su pobijedili u prvih sedam utakmica, uključujući i pobjedu protiv Milana rezultatom od 3:2, utakmicu u kojoj su gubili, ali su bodove ispustili u gradskom derbiju kada ih je Torino savladao sa 2:0 u osmom kolu sezone. Ipak, Bianconeri nisu izgubili srce, i prvo mjesto se nastavilo smjenjivati između ova dva kluba u većem dijelu sezone.

16° Scudetto / 18. maj 1975.

Carlo Parola, Juventusova legenda 40-tih i 50-tih godina vratio se u Juventus da preuzme stvari u svoje ruke. Počeo je sjajno dovevši dva snažna pojačanja tog ljeta, Damiania i Scireu.

Nakon lošeg otvaranja prvenstva i poraza u Bologni, Bianconeri su otvorili utrku za Scudettom pobijedivši pet utakmica u nizu. Napoli je uspijevao držati korak za Juventusom na vrhu tabele, ali je značajan udarac u tom pokušaju pretrpio u prvom direktnom duelu. Naime na stadionu Sao Paolo u Napulju, pretrpili su težak poraz od Juventusa rezultatom od 2:6.

Tokom sljedećih nekoliko mjeseci, činilo se da Parolini momci nezaustavljivo kreću ka novoj tituli, ali je uslijedio poraz od 2:3 u gradskom derbiju sa Toriom, što je Napoliju koliko toliko vratilo nadu u trofej.

Sljedeća sedmica bila je ključna, jer je Juventus dočekao Partenopee na svom Comunaleu, sada sa samo dva boda prednosti. Upravo kada se činilo da će utakmica završiti neriješenim rezultatom, sa klupe je ušao Altafini i postigao važan pobjedonosni pogodak samo dvije minute prije kraja.

15° Scudetto / 20. maj 1973.

Cestmir Vycpalek je dobio nova pojačanja u Zoffu i Altafiniju kako bi odbranio Scudetto i napravio rezultat u najelitnijem evropskom takmičenju.

Bianconeri sezonu nisu započeli na najbolji način s obzirom da su upisali samo jednu pobjedu iz prvih sedam utakmica. Međutim, Altafini je vratio nadu u Scudetto postigavši šest golova u narednih devet utakmica od kojih je osam završilo u Juventusovu korist.

Međutim, sljeduj varijacija u formi, Scudetto se nije činio tako blizu jer je 8. aprila zaostajao pet bodova za liderom uz šest kola do kraja. Vycpalekova ekipa je zatim pobijedila narednih pet okršaja u nizu i na taj način zadržala šanse za najviši plasman.

Milan je kolo prije kraja sezone bio prvoplasirani tim sa 44 bodova, dok su Juventus i Lazio imali bod manje. Verona je savladala Rossonere, dok je Lazio remizirao sa Napolijem. Juventus je preokrenuo rezultat u drugom poluvremenu protiv Rome na način koji će biti ostati zapamćen. Prvo je Altafini zatresao mrežu, a zatim i Cuccureddu samo tri minuta prije kraja.

14° Scudetto / 28. maj 1972.

Ove sezone za šampionsku titulu je konkurisalo pet timova: Juventus, Milan, Torino, Cagliari i aktuelni šampion inter.

Bianconeri Cestmira Vycpaleka su počeli sezonu na impresivan način, ostvarivši devet pobjeda u prvih jedanaest utakmica, uključujući krucijalne pobjede protiv rivala Milana (1:4) i Torina (2:1).

Međutim, samo pet trijumfa u narednih petnaest utakmica doveli su Staru damu u nezgodan položaj. Ekipa Vycpaleka je bila u zaostatku u odnosu na gradskog rivala jedan bod, sa četiri kola do kraja šampionata. U narednim kolima ekipa je pokazala pravi šampionski karakter. Hat-trick Causia je omogućio laganu pobjedu protiv intera (3:0), dok je Torino izgubio od Milana.

Juventus je držao jedan bod prednosti do zadnjeg kola kada je osigurao titulu golovima Hallera i Spinosija u pobjedi nad Vicenzom (2:0). Ovo je bila jedna od najneizvjesnijih borbi za Scudetto, ali je na kraju Juventus taj koji je slavio sa bodom prednosti u odnosu na Milan i Torino.

13° Scudetto / 1. juni 1967.

Prije nego sto je šampionat i počeo mnogi su borbu za Scudetto vidjeli kao okršaj između Juventusa i intera.

Na startu sezone i jedan i drugi tim su ostvarili tri početne pobjede. Međutim, u većem dijelu sezone, inter je bio u prednosti, a Stara dama primorana da pobjeđuje kako bi ostala u igri za titulu. Bianconeri nisu uspeli da se približe rivalu u decembarskom Derby d'Italia, jer su remizirali sa nerazzurima u Milanu (1:1).

inter je održavao prednost od četiri boda sve do završnih kola šampionata, a njihovo vodstvo je nestalo za tri nedjelje. U okršaju u Torinu između dvije pomenute ekipe, Favallijev udarac je presudio u korist domaćina, smanjivši prednost intera na samo dva boda, dva kola prije kraja.

U zadnjoj utakmici šampionata Juventus je zaostajao za interom jedan bod i bila mu je neophodna pobjeda protiv Lazia kako bi ostao u konkurenciji. Herrerina ekipa je golovima Bercellina i Zigonija u drugom poluvremenu preokrenula rezultat i slavila sa 2:1, dok je inter izgubio 0:1. Scudetto za pamćenje.

12° Scudetto / 4. juni 1961.

Uprkos što je proteklu sezonu okončala na prvom mjestu tabele italijanskog šampionata, Stara dama u novu sezonu nije ušla sa ulogom favorita, budući da se smatralo da Milan i inter posjeduju kvalitetniji igrački kadar.

U sezoni sa dosta uspona i padova, Juventus je nakon 15 kola imao zaostatak od pet bodova u odnosu na inter. Dobra serija rezultata u martu i aprilu od pet pobjeda se poklopila sa lošom serijom intera u kojoj su izgubili tri uzastopne utakmice.

Početkom maja ekipa Renata Cesarinija je imala pet bodova prednosti u odnosu na inter i Milan, četiri kola prije kraja. Na posljetku, Juventus osvaja drugu uzastopnu titulu, ostavivši iza sebe milanske timove sa minusom od pet poena na svom kontu.

Nezaboravni moment sezone se desio kada je Juventus već imao Scudetto u rukama. Bianconeri su odigrali odložen meč protiv intera na stadionu Comunale, gdje su demolirali protivnika rezultatom 9:1, a Sivori je učestvovao sa čak šest golova.

11° Scudetto / 5. juni 1960.

Nakon razočaravajućeg četvrtog mjesta prethodne sezone, Juventus se vratio pobjedama kada je za šefa struke postavljen Roberto Cesarini. 

Sivori je pronašao svoju najbolju formu i vodio svoju ekipu do jedanaestog Scudetta. Bianconeri su šampionat započeli na impresivan način, postigavši 25 golova u prvih sedam kola, pri tome ostvarivši šest pobjeda. Uslijedio je mali pad forme, ali se ubrzo vratio pobjednički niz od osam utakmica. Dominantni Juventus je stavio tačku na polemike o Scudettu pobijedivši devet od zadnjih jedanaest utakmica.

Uspjeh Stare dame je bio u velikoj mjeri uzrokovan fantastičnim napadačkim tandemom kojeg su činili Charles i Sivori, strijelci 50 golova za svoj tim te sezone. Sivori je bio najbolji strijelac lige sa 28 postignutih golova. Ta sezona je bila veliko razočarenje za Fiorentinu koja je zaostala za Juventusom osam bodova, pri čemu je četvrti put uzastopno bila na drugoj poziciji.

10° Scudetto / 25. maj 1958.

Posle serije bez trofeja, Juventus je zaposjeo na tron italijanskog fudbala u sezoni 1957/1958.

Tokom ljetnjeg Mercata mladi predsjednik Umberto Agnelli povlači izvanredne poteze dovodeći dva igrača svjetske klase, napadača iz Velsa, Charlesa, kao i Italo-Argentinca Sivorija. Charles je momentalno ostvario neraskidiv odnos sa navijačima jer su njegova moćna igra, odlično igranje glavom i intenzivni rad bili do tog trenutka nepoznati tifozima.

Kombinacija Bonipertija sa novim pojačanjima bila je odlučujuća te sezone, pa je Juventus osvojio Scudetto sa prednošću od osam bodova u odnosu na rivale. Stara dama je postigla 77 golova, 12 više od bilo koje druge ekipe lige i imala dvojicu od trojice najboljih strijelaca u svojim redovima. Charles je bio na vrhu liste sa 28 golova, dok je na trećem mjestu bio Sivori sa 22 gola.

9° Scudetto / 22. juni 1952.

Nakon razočaravajuće sezone 1950/51. i osvojenog trećeg mjesta, Jesse Carver više nije bio na kormilu Bianconera. Njegovo mjesto je zauzeo Mađar Gyorgy Sarosi. Ipak, kičma ekipe ostala je ista.

Međutim, nije sve počelo bajno. U prvoj utakmici uslijedio je razočaravajući remi na domaćem terenu protiv Spala, utakmica je završila rezultatom 1:1, ali je loš start ubrzo zaboravljen kako je uslijedio niz od sedam pobjeda u kojima su Bianconeri pogodili suparničku mrežu čak 28 puta. 

Nakon nešto lošijih izvedbi u novembru i početkom decembra, kada su između ostalog Bianconeri i remizirali na San Siru sa trenutnim prvakom Italije, Milanom (1:1), uslijedio je nevjerovatan niz Sarosijevih momaka. Uspjeli su zabilježiti 16 pobjeda iz narednih 19 mečeva, uključujući i veliki uspjeh u gradskom derbiju "della Mole", pregazivši komšije iz Torina sa visokih 6:0, zatim trijumfom nad najvećim rivalom sezone, Milanom (3:1) u maju, u derbiju čijim su se bodovima odlijepili na vrhu tabele naspram svojih pratioca. Scudetto je bio osvojen i teoretski, iako su preostajale još tri utakmice do kraja sezone.

8° Scudetto / 28. maj 1950.

Tokom ljeta 1949. godine, italijanski fudbal primio je težak udarac kada je ekipa "Velikog Torina" doživjela avionsku nesreću. 

Sada je Juventus posjedovao najveće talente u Italiji, među kojima su bili Boniperti, igrač svjetske klase John Hansen, golman Giovanni Viola, Bertucelli, Piccinini i napadač Viviolo. Ali iznad svih, bila su krila, Rinaldo Martino i Karl Aege Preaest. 

Juventus je počeo sezonu furiozno, rekordnom pobjedom nad Fiorentinom 11. septembra 1949. rezultatom od 5:2 uz hattrick John Hansena i po jednim golom Bonipertija i Martina. Zatim su slijedile pobjede nad Barijem (4:0), Milanom (1:0) i Triestinom (3:0). 

Činilo se da Bianconeri nemaju pravoga konkurenta, i bilo bi tako da 5. februara 1950. godine na Stadio Comunaleu nisu doživjeli jedan od najvećih poraza u istoriji kluba do današnjih dana, poraženi su rezultatom od 1:7 od strane Milana. Crno popodne se brzo zaboravilo, kada su Bianconeri poslije tog meča na putu do osmoga Scudetta uspjeli da zabilježe osam pobjeda u nizu. Padali su redom Trisetina (3:2), Atalanta (2:0), Venezia (4:1), Genoa (6:1), Como (6:2), Torino (4:3) i inter (4:2).

7° Scudetto / 2. juni 1935.

Juventusov tim snova je bio na kraju puta, ali je ipak osvojio peti uzastopni Scudetto. 

Većina igrača je tog ljeta bila sa nacionalnim timom na Svjetskom prvenstvu, čija se avantura završila trijumfalno, podizanjem trofeja.

Poslednji Scudetto iz serije "Quinquennio" je obilježila bitka sa interom od samog starta pa do kraja šampionata. Šampionska trka je bila do samog kraja neizvjesna, s obzirom da je Juventus obezbjedio Scudetto u posljednjem kolu šampionata. Usprkos porazima od Bologne i Lazia u prvom dijelu sezone, Juventus je pronašao fokus pobijedivši inter u direktnom okršaju u Torinu.

Ova Juventusova postavka je bila manje spektakularna nego u ranijim godinama, ali veoma čvrsta u odbrani prije svega zahvaljujući tandemu Bigatto - Gola. Juventus je sredinom decembra ostao bez trenera Carla Carcana. 

6° Scudetto / 6. maj 1934.

Juventus je novu sezonu počeo vrlo dominantno: pobjedom nad Romom (3:2), kao i ubjedljivim trijumfom nad gradskim rivalom Torinom (4:0).

Poraz od ambrosiane intera je bio samo usputna komplikacija s obzirom da je Juventus pokazao svu superiornost, naročito u drugom dijelu sezone.

Četvrta uzastopna titula je bila osigurana impresivnim nizom pobjeda nad Napolijem, Romom i Bolognom i nakon neriješene utakmice sa ambrosianom inter u Torinu definitvino je završena polemika o Scudettu. Juventus je pobjedio ubjedljivo zadnjih šest utakmica i to nad Genovom (0:2), Padovom (5:1), Bresciom (1:2), Milanom (4:0), Pro Vercellijem (0:2) i Laziom (0:2). 

Borel se još jednom pokazao kao fantastičan golgeter, postigavši 31 gol i drugi put uzastopno postao najbolji strijelac lige. Veliki doprinos je pružio i Ferrari, veznjak koji je postigao 16 golova postavši drugi strijelac kluba.

5° Scudetto / 11. juni 1933.

Nakon dva uzastopno osvojena Scudetta, Juventus je bez obzira na to svoj tim pojačao dvojicom igrača kako bi bio ispred drugih, veznjakom Bertolinijem i krilom Senagiottom tokom ljetnjeg prijelaznog roka 1932. godine. 

Međutim, najveće pojačanje Juventus je dobio u mladom napadaču iz podmladka, koji je dobio šansu nakon povrede Vecchina, riječ je o Felice Placido Borelu poznatijem kao "Farfalino."

Uprkos promjenljivom startu, Juventus se učvrstio na čelu šampionata zahvaljujući sjajnoj golgeterskoj formi. 18-godišnjak je bio dvostruki strijelac protiv Lazia (4:0), zatim protiv Rome (1:0) i protiv Triestine (3:0) gde je postigao hattrick.

Od 18. decembra Juventus je zasjeo na vrh tabele koji više nije ispuštao. Uspješno su koračali ka trećoj uzastopnoj tituli, kao što je i Borel nastavio sa impresivnom golgeterskom formom, postavši prvi strijelac lige sa 29 golova u 28 utakmica. Na kraju sezone Juventus je imao 54 bodova, osam više od intera i dvanaest od Bologne i Napolija. 

4° Scudetto / 12. juni 1932.

Nakon osvajanja Scudetta prošle sezone, Juventus je bio favorit, tim koji treba pobijediti. Nije bilo potrebe za rekonstrukcijom tima, ali je došlo jedno veliko pojačanje u vidu argentinskog veznog igrača, Luisito Montia.

Ubrzo se vidjelo kakav kvalitet on posjeduje, Juventus ga je koristio na poziciji centralnog defanzivca gde je ispoljio sve svoje karakteristike.

Nije trebalo mnogo vremena da se Juventus oslobodi pritiska favorita i nastaviti pobjedničkim korakom. Nekoliko mečeva protiv velikih rivala je Juventus tokom ove dominantne sezone dobio sa velikom lakoćom.

17. januara 1932., Orsi i ekipa su izašli kao ubjedljivi pobjednici protiv intera (6:2) i dva mjeseca kasnije pobijedili Romu sa čak 7:1. Odlučujući moment prvenstva se dogodio kada je pobijeđena Bologna rezultatom od 3:2, u utakmici u kojoj je Juventus dva puta bio u zaostatku, zahvaljujući dvostrukom strijelcu Vecchinu u drugom poluvremenu.

Juventus je dominirao tokom cijele sezone i na kraju osvojio šampionat, dok je Bologna imala zaostatak od četiri boda, a Roma kao trećeplasirana od čak četrnaest bodova. Orsi je postigao 19 golova i postao drugi put uzastopno najbolji strijelac Juventusa.

3° Scudetto / 28. juni 1931.

Izvanredni "Quinquennio" (zlatni period Stare dame kada je tokom 30.-tih godina prošlog vijeka prvi puta osvojila pet uzastopnih Scudetta, prim. prev.) period je započeo 28. septembra kada je ekipa Carla Carcana ostvarila osam uzastopnih pobjeda na početku sezone, uključujući i značajne pobjede protiv Pro Patrie (4:1), Milana (0:3), Rome (3:2) i Genoe (0:3).

Juventus koji je imao trio legenda u odbrani (Combi - Rosetta - Caligaris), također je i dobio kvalitetnu napadačku liniju koja se mogla nadmetati sa ambrosiana interom, tadašnjim aktuelnim šampionom Italije.

Juventus je poslije Nove godine ostvario značajne pobjede među kojima se izdvaja ona nad ambrosiana interom (2:3) i iskazao pretenzije prema tituli učvrstivši se na vrhu tabele.

Uprkos izgubljenoj utakmici od Rome (0:5) 15. marta 1931. godine Juventus se stabilizirao i pobijedio kod kuće inter rezultatom 1:0 u pretposljednjem kolu i osigurao Scudetto. Trojica igrača iz Carcanove ekipe su bili među najboljim strijelcima lige: Orsi, Ferrari i Vecchina, koji su postigli čak 52 gola od ukupno 79 postignutih od strane Juventusa.

2° Scudetto / 22. august 1926.

Juventus je već imao odličnog predsjednika, Edoarda Agnellija, i sasvim pristojan stadion u Corso Marsiglia.

Konačno su se u sezoni 1925/26 posložili i posljednji dijelovi slagalice i Juventus je imao snažan tim. Trener Karoly, veliki Mađar crnih brkova i ćelave glave je šarmirao i osvojio kako fudbalsko društvo tako i javnost.

Ali jedan drugi Mađar, lijevo krilo Hirzer je bio "kec iz rukava", bio je jedan od glavnih pulena i razloga što je Juventus osvojio B grupu Sjeverne lige igrajući protiv tadašnjih prvaka, Bologne, u utakmici koja je zapravo bila odlučujuća za titulu. Dana 11. jula 1926. godine, Juventus je odigrao neriješeno u Bologni rezultatom 2:2. I u uzvratu u Torinu 25. jula je bilo neriješeno, bez pogodaka, te se očekivala majstorica. Treći meč odigran je 02. augusta u Milanu, a Juventus je izašao kao pobjednik savladavši tadašnjeg aktuelnog prvaka rezultatom od 2:1, što je zapravo značilo drugo osvojeno Scudetto.

1° Scudetto / 09. april 1905.

1905, prva magična godina za Bianconere, u novim bojama preuzetim od Notts Countyja.

Na golu bio je Durante, inače slikar po zanimanju. Štoperski dvojac činili su Armano i Mazzia, u sredini Walty, Goccione i Diment. Red napada činili su Barberis, Varetti, Forlano, Squire i Donna. 

Nakon pobjede nad Piemonteseom, Juve je u dva navrata bio bolji od Milanesa i odigrao neriješeno protiv Genoe, koja je u uzvratu izgubila bodove u Milanu.

Završni plasman: Juventus je šampion Italije ispred tima iz Ligurie. Još uvijek se na dres nije postavljao štit kao simbol prvaka, umjesto toga Federacija je Juventusu dala trofejni tanjur.

Tadašnji predsjednik bio je Alfred Dick iz Švicarske, koji je također bio i sponzor. Tim je bio snažan, zahvaljujući također stranim igračima, koji su bili zaposleni u Alfredovoj tekstilnoj industriji.