|
| Foto: Ju1897.net portal / |
Budući da smo uvijek stremili najboljem, odlučili smo da vas počastimo novom
poslasticom. Riječ je o premijernom i autorskom prevodu knjige Adama Digbya,
"Juventus: A History in Black and White," koju ćemo vremenom, u
postupnosti objavljivati u poglavljima. Ideja je potaknuta željom za
upoznavanjem šire javnosti detaljima slavne historije našeg voljenog kluba, od
samih početaka pa sve do velikih pobjeda koje i danas slavimo.
Uživajte, vaš Ju1897.net tim!
POGLAVLJE X
Definisanje generacije:
Interkontinentalni kup 1985
"Počeo sam s igranjem za najveći klub u regiji Lorena, potom prešao u
najveći klub u Francuskoj i na kraju završio s najvećim na svijetu"
- Michel Platini.
Liverpool i engleski navijači bili su opterećeni odgovornošću, njihov
huliganski element koji je terorizirao kontinentalnu Evropu tokom prethodne
decenije konačno će biti pozvan na odgovornost. Dok je britanska premijerka
Margaret Thatcher koristila događaje na Heyselu presedanom na osnovu kojeg će
tražiti neodređenu zabranu natjecanja u evropskom takmičenju, FA je
preduhitrio svaku najavu UEFA-e povlačenjem svojih klubova s turnira u
narednoj sezoni.
Dva dana kasnije želja "Željezne dame" je uslišena, jer je UEFA banovao
sve engleske klubove na "neodređeno vrijeme". Liverpool je dobio i
dodatnu zabranu "neodređeno plus tri godine", tačnije, još tri godine u
kojima se Liverpool nije mogao kvalifikovati za evropska takmičenja. Nakon što
su ostvarili svoju dominaciju tokom prethodnih godina, budući da su se
Nottingham Forest i Aston Villa pridružili timu s Anfielda u podizanju trofeja
Kupa šampiona, timovi neće više biti među najboljima iz Engleske.
U danima i sedmicama nakon tragedije, Heysel je razumljivo i dalje dominirao
vijestima. Sa sjećanjima na Superga katastrofu, koja je donijela smrt cijelog
tima "Grande Torina" još uvijek svježom u kolektivnom sjećanju, grad
Torino potonuo je u žalost. Michel Platini osuđivan je sa svih strana zbog
proslave svog pobjedničkog gola i kasnijeg paradiranja s trofejem ispred
tribina.
"Nešto u meni je umrlo", odgovorio je na pitanje kako se osjećao nakon
što je shvatio okolnosti u kojima je pokazivao takvu radost.
"Nisam znao da postoji neki problem, samo sam mislio da smo osvojili pehar
za naše navijače, za naš grad, za sve nas."
Ali to nije smelo desiti, tragedija je spriječila ono što je trebao za
Platinija biti krunski trenutak u crno-bijelom dresu. Juventus nikada ranije
nije osvojio Kup šampiona i sada ga nije mogao niti proslaviti. Trofej je,
kako je tako slikovito rekao Antonio Cabrini, "prekriven smrću".
Francuza je zgrozila krivica, ispitivao je sve u što je vjerovao i pitao se
kuda dalje.
"Pitao sam se: Zašto uopšte igram fudbal? Ljudi me dolaze gledati kako
igram, a onda se uopće ne vraćaju kući",
otkrio je u intervjuu iz 2009. godine.
"To je strašno. Nisam razmišljalo o prekidu karijere. Moja strast za igrom
je bila je još uvijek jaka. Ali bilo je teško".
U potrazi za iskupljenjem i potvrdom, još jedno je s Bianconerima izašao na
teren, povlačeći se u utočište terena i nadajući se da će nastavak igre i nova
pobjeda pomoći smiriti uništenu bazu navijača.
Budući da je također bio dio "carre magique" koja je prošlog ljeta
vodila Francusku do slave Evropskog prvenstva i na putu do naslova
Capocannoniera Serie A, Platini je, van svake sumnje predstavljao najboljeg
igrača svijeta svoje generacije. Juventus je također bio najbolji, osvojivši
šampionat u tri od prethodne četiri godine, pored toga osiguravši i četiri
trijumfa u kupu.
Ovo je uistinu bio tim za vjekove, izgrađen na zastrašujućoj obrambenoj
jedinici koja je izgledala nepropusnom za bilo kakve promjene koje su pravili
Gianni Agnelli i Giampiero Boniperti. Claudio Gentile je otišao u Fiorentinu,
ali Sergio Brio, zasukanih rukava i urezanim i trajnim namrgođenim licem,
jednako je dobro utjelovio ulogu štopera. Gaetano Scirea je i dalje bio na
vrhuncu, jer su on i Antonio Cabrini pružali živuće primjere
"Stile Juvea", dok je Stefano Tacconi i dalje vršio ulogu jednog od
najcjenjenijih golmana svih vremena.
Massimo Bonini patrolirao je sredinom terena, neumorno radeći na zaštiti
zadnje četvorke i pokrećući napade iz svoje uloge u srcu tima. Javno je odbio
nebrojene zahtjeve da igra za Italiju, odlučivši umjesto toga da pričeka dok
FIFA 1990. godine nije priznala San Marino. Veliki Beppe Furino povukao se s
više osvojenih Scudetta spram bilo kojeg drugog igrača u historiji. Marco
Tardelli je prodat interu, ali nekako su Bonini i Massimo Mauro osigurali da
vezni red Trapattonija nikad nije posustao.
Pobjeda na Heyselu trebala je donijeti klubu i njegovim navijačima zasluženo
priznanje za ovaj zaista izvanredan tim. Vicešampionima iz 1983. godine,
"pehar s velikim ušima" postao je opsesija ovom timu koji je očajnički
želio dokazati da pripada u istom dahu kao i drugi dominantni timovi te ere.
Sad kad im je uzeta ta potvrda, Platini i Giovanni Trapattoni su i dalje
tragali za tom jednom utakmicom, onom transcendentnom utakmicom koja će im
definisati dominaciju.
Sezona 1985/86. pružit će im zenit.
Do decembra je Juventus već predstavljao odbjeglog lidera na tabeli Serie A,
postavivši novi bodovni rekord u uvodnih petnaest utakmica. Protivnike su
nadigrali s gol razlikom od 25:6 i pri tom u devet nevjerojatnih navrata
zadržali netaknutu vlastitu mrežu. Platini je bio u centru dešavanja,
postigavši devet golova, predstavljajući pozadinu nove udarne sile koju su
činili Michael Laudrup i Aldo Serena. Također će postati i prvi ikad trostruki
osvajač Zlatne lopte, a drugu uzastopnu sezonu proglašen je Najboljim igračem
svijeta za tu godinu.
Klub nije imao protivnika ua odigravanje Superkupa Evrope, budući da je
Everton izgubio pravo natjecanja. Međutim, Juventus je osigurao plasman u
četvrtfinale Kupa šampiona, srušivši sveukupno prvaka Luksemburga Jeunessea
Escha sa 9:1 i savladavši Hellas Veronu sa 2:0. Upravo je Interkontinentalni
kup bio potreban i igračima i navijačima, način da odaju počast izgubljenim,
kako i da istinski potraže svoje mjesto među velikanima.
Spremni da se suoče sa osvajačima Copa Libertadores, Argentinos Juniorsima,
Bianconeri su sletjeli u Tokio potaknuti njihovom nedavnom blistavom formom,
ali odmah ih je i zabrinulo stanje terena. Došavši na trening na Nacionalni
olimpijski stadion u Kasumigaoki, Juventus je bio šokiran pronašavši podlogu
koja je izgledala pogodnija za plugove nego fudbalere.
"Lopta je skakutala poput zeca", primijetio je Trapattoni bojeći se da
će njihovi protivnici uživati u prednosti.
Novija izdanja ovog takmičenja pokazala su koliko ozbiljno južnoamerički
timovi shvataju ovo takmičenje, često igrajući s intenzitetom koji iznenađuje
evropske timove, a koji su prema njima bivali daleko nonšalantniji. Ali
Juveova želja za iskorakom osigurala je izdanje iz 1985. godine koje će zadugo
ostati u pamćenju. Obje ekipe dale su sve od sebe, stvarajući onakav
end-to-end prikaz kakav se rijetko može vidjeti u susretima te vrste.
Argentinos je bio opasan protivnik, hvalio se Sergioom Batistom u veznom redu
i s dva izuzetna krila u Carlosu Ererosu i Joseu Antoniju Castru. Claudio
Borghi je naprijed izgledao poput Diega Maradone u smislu vještine i
sposobnosti. Njegov nastup u Tokiju naveo je Silvia Berlusconija da ga
potpiše, ali ograničenja u Serie A za strane igrače ispratit će kako njegova
karijera blijedi nizom nepromišljenih poteza. Ali ovdje, sa svega 21. godinom,
mogao je držati svoj tim na okupu i ozbiljno pokušati uskratiti La Vecchia
Signori krunidbu koja joj je bila toliko potrebna.
Suočeni s takvom lepezom napadačkih talenata, Bianconeri su pokušali udariti
prvi, Scirea je izbacio Serenu koji je zauzvrat dodao loptu za Laudrupa.
Njegov udarac pronašao je zadnji dio mreže, da bi sudac Volker Roth ipak
poništio pogodak zbog ofsajda. Gotovo odmah nakon toga, Carlos Ereros projurio
je prema naprijed i rezultatski otvorio utakmicu, izvršivši savršen lob u 55.
minuti koji je posramio Tacconija.
Gol je samo pojačao ritam igre, a i Argentinos je nešto kasnije poništen
pogodak zbog prekršaja u napadu. Juventus se brzo oporavio, njihov talismanski
Francuz vodio ih je svojim uobičajenim veličanstvenim dodirima, pružajući
Sereni da bude fauliran u kaznenom prostoru. Platini će rezultatsku
neizvjesnost vratiti s bijele tačke, time vratiti i Juventus u ulogu
dominantnog tima i uskoro će proživjeti jedan od onih zaista nezaboravnih
trenutaka koje prožive sve iskonske zvijezde.
Pele je pokazao svoj trik za "obilazak golmana" protiv Urugvaja 1970.
godine, a Platini je ovdje parirao Brazilcu, s tri dodira prenijevši loptu bez
da je ona i u jednom trenu dotakla tlo, prije nego što ju je poslao u mrežu. I
taj je pogodak poništen od strane njemačkog suca, što je natjeralo strijelca
da u prkos jednostavno legne na travnjak, a njegova nevjerica u uskraćivanju
fenomenalnog gola ostala je u vječnom sjećanju. Ponekad slika zaista govori
hiljadu riječi, a kada je riječ o klasi, stilu i nonšalantnoj gracioznosti
lakoće, Michelu Platiniju u svojoj pompi, ta fotografija je postala upravo to.
Sljedećeg jutra, La Gazzetta dello Sport proglasit će odluku
"zločinom protiv fudbala", ali noć ranije je nakon poništenog gola
Juventus imao nove razloge za zabrinutost. Činilo se da se Borghi hrani
Platinijevim genijem, rastući u samopouzdanju i pružajući novu priliku Castru.
Vizionarsko dodavanje presjekao je obično moćnu italijansku odbranu i Tacconi
je još jednom potučen. Juveov broj deset se nije dao smesti, poslavši Laudrupa
u situaciju jedan na jedan s Enriqueom Vidalleom samo šest minuta kasnije.
Primoran da prethodnu sezonu provede na posudbi u Laziju, Danac je doveden da
zamijeni Zibija Bonieka i još nije trebao pridobiti navijače. Boniek je bio
čvrst miljenik navijača, uživajući u nizu vitalnih golova, naročito u velikim
evropskim večerima. Laudrup će nastupiti, obići golmana sjajnom vještinom i,
uprkos nevjerovatnom naporu da ga se sruši na zemlju, uspjet će održati
ravnotežu dovoljno dugo da izjednači rezultat.
Devedeset minuta je završilo, a emotivni tobogan meča je iscrpio igrače. Nije
iznenađujuće da nisu imali što pružiti u produžecima, oba su trenera skrila
ranije pokazanu hrabrost i vratili se mnogo opreznijem stilu fudbala. Ništa
nalik na šansu nije viđeno i na penale se otišlo bez vidnog iznenađenja,
budući da su se oba tima zavalila u blato, moleći se da će im to održati
živce. Brio je penale otvorio golom, Jorge Olguin je poništio njegov napor
prije nego što će Cabrini u svom stilu iz finala Svjetskog prvenstva 1982.
godine pogoditi protiv Vidallea.
Batista je slijedio, ali Tacconi je tačno pretpostavio da će udarac ići u
lijevu stranu, a bol budućeg selektora Argentine se brzo dok je Serena
povećavao Juveovo vodstvo. Lopez je naredni pogodio mrežu i Laudrup je svojim
promašajem nudio slab spas Argentincima, ali Tacconi je još jednom branio
udarac i time upalio sjajna svjetla na bini za Platinija, koji je sada
izgledao kao najmoćnijim čovjekom na stadionu dok je koračao naprijed ka
izvođenju odlučujućeg penala.
Gledajući u golmana iz tek kratkog trka, savršeno je uputio loptu u lijevu
stranu gola, dok je Vidalle zaronio na suprotnu, prepuštajući Juventus u
trijumfalno slavlje. Napokon, La Vecchia Signora dobila je svoj trenutak za
slavlje; postala je najbolji tim svjetskog fudbala i to je dokazala svima u
trenucima kad im je takvo što bilo najbitnije. Tim je slavio dugo u noć i po
povratku u Torino doživljeni su herojima, bejahu dočekani od hiljada navijača
na aerodromu po povratku koji se desio te nekoliko dana kasnije.
Njihovo samopouzdanje bilo je očito kad su još jednom izašli na terene u Serie
A, izgubivši tokom cijele sezone u svega tri navrata i primivši samo
sedamnaest golova. Podići će i naslov prvaka, isprativši izazove branitelja
naslova Hellas Verone, Napolija nadahnutog Diegom Maradonom i žustre Rome koju
je trenirao Sven-Goran Eriksson. Giallorossi su vršili sjajan pritisak i
počeli su kružiti tračevi kako bi Trapattoni nakon decenije vođenja kluba
mogao otići iz Juventusa.
To je duboko potreslo Juventus, ali pobjede nad interom i Sampdorijom bile su
dovoljne da se još jednom vide u ulozi okrunjenog prvaka. Šepali su do
naslova, ali, zaista, jedna era je završila u Tokiju. Platini, okrunjen
titulom Capocannoniera lige u svakoj od tri prethodne sezone, dodat će nakon
povratka iz Japana još svega tri gola svom ukupnom bilansu i povući će se iz
igre svega godinu dana kasnije.
Finale Interkontinentalnog kupa, sjajna utakmica u kojoj je bio krajnje
odlučujući, bio je ne samo njegov odlučujući trenutak već i njegov
"Labudov ples". Bez sumnje je predstavljao najistaknutijeg igrača
utakmice, ali to nije bio meč koji je dobio isključivo i samo Michel Platini.
Bila je to pobjeda Juventusove Stare dame, njenih navijača i istinska pobjeda
fudbala.