 |
| Foto: Ju1897.net portal / |
Budući da smo uvijek stremili najboljem, odlučili smo da vas počastimo novom poslasticom. Riječ je o premijernom i autorskom prevodu knjige Adama Digbya, "Juventus: A History in Black and White," koju ćemo vremenom, u postupnosti objavljivati u poglavljima. Ideja je potaknuta željom za upoznavanjem šire javnosti detaljima slavne historije našeg voljenog kluba, od samih početaka pa sve do velikih pobjeda koje i danas slavimo.
Uživajte, vaš Ju1897.net tim!
U SJEĆANJU
28. maja 1985, kao i mnogi od nas, ovih trideset i devet ljudi otišlo je gledati fudbalsku utakmicu. Nikada se neće vratiti i nikada neće biti zaboravljeni.
Rocco Acerra
Bruno Balli
Alfons Bos
Giancarlo Bruschera
Andrea Casula
Giovanni Casula
Nino Cerrullo
Willy Chielens
Giuseppina Conti
Dirk Daenecky
Dionisio Fabbro
Jaques Frangois
Eugenio Gagliano
Francesco Galli
Giancarlo Gonnelli
Alberto Guarini
Giovacchino Landini
Roberto Lorentini
Barbara Lusci
Franco Martelli
Loris Messore
Gianni Mastrolaco
Sergio Bastino Mazzino
Luciano Rocco Papaluca
Luigi Pidone
Bento Pistolato
Patrick Radcliffe
Domenico Ragazzi
Antonio Ragnanese
Claude Robert
Mario Ronchi
Domenico Russo
Tarcisio Salvi
Gianfranco Sarto
Amedeo Giuseppe Spalaore
Mario Spanu
Tarcisio Venturin
Jean Michel Walla
Claudio Zavaroni
POGLAVLJE IX
Trijumf & tragedija
Trijumf & tragedija
Heysel & Gaetano Scirea
"Za mene će taj trofej uvijek biti prekriven smrću" - Antonio Cabrini.
Kao najuspješniji talijanski klub, Bianconeri su imali više prilika od većine da uđu u najprestižnije evropsko klupsko natjecanje, a Evropski kup je dugo predstavljao Sveti gral za Juventus i Trapattonija. Ipak, sezona 1984/85 će učiniti da klub bude oprezan i pripazi što želi.
Liverpool, predvođen Joeom Faganom, bio je vodeći tim kontinenta i osvajač Kupa šampiona u četiri od prethodnih osam sezona, uključujući godinu ranije kada su na svom stadionu pobijedili Romu. S mnogim italijanskim šampionima svijeta i najboljim igračem planete u Michelu Platiniju, torinski gigant smatran je možda jedinim timom koji može osporiti trajnu dominaciju engleskog kluba.
Izgubivši finale dvije godine ranije, Bianconeri su ovoga puta namjeravali otići korak dalje, a taj fokus se ogledao u njihovoj domaćoj sezoni koja će ih na kraju zabilježiti na šestoj poziciji tabele. Zaostajući sedam bodova za eventualnim prvakom Hellas Veronom, u eri u kojoj su samo dva boda davana za pobjedu, njihova promjena fokusa bila je isuviše očita.
Zahvaljujući uspjehu u Kupu pobjednika kupova iz prethodne sezone, pružit će im se rana šansa da svoju namjeru jasno izraze u Superkupu Evrope. Zagušenja u rasporedu značila su da će se utakmica održati kao jednokratna, umjesto uobičajenog dvomeča, a 16. januara Liverpool se uputio na torinski Stadio Communale kako bi se suočio s Trapattonijevim momcima.
Slično kao što je to učinio protiv Porta šest mjeseci ranije, Boniek će opravdati nadimak "Bello di Notte", Ljepota noći, koji mu je dodijelio Gianni Agnelli i još jednom zablistati u najvećoj prilici. Poljski napadač doveo je Juventus u vodstvo u prvom poluvremenu i s nešto više od deset minuta preostalog vremena, prošao je i po drugi put pored Brucea Grobelaara i donio pehar domaćinu. Stara dama je u potpunosti nadigrala klub s Anfielda i utvrdila se kao istinska prijetnja njihovoj nepobjedivoj auri.
Činilo se da su dva kluba predodređena da se još jednom sastanu u najvećoj utakmici, a nakon što je Liverpool uništio grčki Panathinaikos u svome polufinalu, pažnja se okrenula Juveovom remiju protiv francuskog prvaka, Bordeauxa. na kraju, bit će to Platini, koji se suprotstavio francuskim sunarodnjacima, Alainu Giresseu i Jeanu Tigani, koji jesu dominirali u dva meča. Njegovo dodavanje s trideset metara u 30. minuti dovest će Bonieka do postizanja uvodnog gola, prije nego što će dodavanje Massima Briaschija udvostručiti Juveovo vodstvo. Platini je potom postigao i pogodak i Juventusu donio ugodnu prednost od tri gola.
Bordeaux im je pružio nervozu u revanšu, jer su golovi Dietera Mullera i Patricka Battistona postavili sjajan finiš dvomeča. Da Luciano Bodini nije sjajno spasio u posljednji trenutak u odbijancu za Tiganu, išlo bi se u produžetke, i Bordeaux, s tadašnjim naletom, predstavljao bi nespornog favorita. Juventus se, međutim, uspio održati i postaviti temelje za ono što je odmah nazvano konačnim snom.
Ipak, igra će predstavljati tek nešto više od fusnote u košmaru koji će se odvijati na stadionu Heysel u Briselu u noći 29. maja 1985. Uprkos statusu belgijskog nacionalnog stadiona, pedesetpetogodišnje zdanje bilo je u jadnom stanju. Stadion je bio zapušten i trava je rasla kroz razrušene betonske stepenice. Žica je bila sve što je razdvajalo dvije grupe navijača, dok su se malene i prekomjerno angažirane policijske snage borile da zadrže kontrolu nad hiljadama ljudi koristeći radio stanice bez baterija.
Vanjski zid stadiona bio je napravljen od žute cigle i doslovno se rušio dok su navijači bez karata širili rupe na njemu kako bi ušli na stadion. UEFA je odbila razmotriti prijedlog promjenu mjesta odigravanja uprkos unatoč daleko boljim opcijama koje su bile dostupne, a vjerovalo se da se na stadion naguralo oko 60 hiljada pristalica, iako je službeni kapacitet bio mnogo manji od toga. Da stvar bude gora, i na veliku nevolju oba kluba, jedan dio tribine iza gola određen je kao neutralna zona. Liverpool i Juventus tvrdili su da će isti prostor biti ispunjen opasnom mješavinom navijača zbog pristupa ulaznicama velike zajednice italijanskih imigranata koji su živjeli u gradu.
Otprilike sat vremena prije početka, ti strahovi su se i realizovali. Privremena ograda od lanca bila je sve što je razdvajalo suparničke navijače i predmeti, uglavnom kamenje nađeno ispod tribina, lansirani su u oba smjera preko lagane pregrade. Napetost je rasla kako je vrijeme odmicalo prema početku utakmice. Grupa pristalica Liverpoola, obilježeni strahom pretrpljenog u Rimu od prije dvanaest mjeseci ranije, krenula je prema obodnom zidu iza ugaone zastave prisiljavajući navijače Juventusa u navodno neutralnom odjeljku Z da se penju preko zida kako bi pobjegli.
Veliki broj njih je uspio, ali zid nije mogao dugo izdržati težinu i urušio se, zarobivši ogroman broj ljudi ispod sebe. Trideset i devet ljudi je poginulo, smrvljeno na smrt padajućom masom betona, a približno 600 dodatnih je ozlijeđeno. Navijači koji su sve to pratili na televiziji sjedili su otvorenih usta dok su tijela bila odvožena iza reklamnih panoa i prekrivena zastavama gomilana, da bi ih nešto kasnije odvozila kola hitne pomoći.
Navijači Juventusa su na suprotnom kraju tribina počeli borbu s policijom i pristalicama Liverpoola, ljutiti i bijesni zbog onog čemu su bili prisiljeni svjedočiti. UEFA je naredila da se utakmica nastavi, a obojica kapitena, Phil Neal iz Liverpoola i Juveov Gaetano Scirea, obratili su se publici da pozovu na smirenost prije početka utakmice. Iako je utakmica napokon krenula, sedamdeset minuta kasnije od planiranog, policija je i dalje vodila bitku s pristalicama Bianconera.
"Igrači nisu željeli igrati, vlasti su nam naredile. Vjerovali su da će to spriječiti rat između navijača, ali cijelo veče bilo je apsolutno strašno. I glupo. Video sam kako tijela odvoze sa stadiona. Nije dobro igrati fudbal dok ljudi umiru oko vas." - Zibi Boniek.
Uvijek će postojati različiti izvještaji o tom jesu li igrači bili svjesni punog užasa koji se dogodio na stadionu te večeri, ali većina javnosti je samu utakmicu smatrala nebitnom. Samo dvije minute nakon početnog udarca, Mark Lawrenson je pretrpio povredu ramena i zamijenio ga je Gary Gillespie. Prvo poluvrijeme prošlo je s vrlo malo prilika stvorenih na obje strane, ali se u nastavku činilo da Juve preuzima kontrolu nad igrom. Tada je, nakon 56 minuta, stigla i šansa koju su čekali.
Boniek je, našavši se opet u velikoj prilici, prošao kroz centar obrane Liverpoola i teško srušen od strane Gillespiea. Švicarski sudac, Andre Daina, iako je stajao dosta daleko od mjesta prekršaja, nije pokazivao sumnju kada je dosudio penal za Juventus. Platini je prišao kako bi izveo penal, donijevši pobjedu Juventusu pri rezultatu od 1:0. Neki su igrači, uključujući Platinija, bili kritikovani zbog prepuštanja emocijama i pretjeranom proslavom s obzirom na događaje koji su se dogodili nešto ranije, ali njihova radost neće potrajati.
Govoreći o smrtnim slučajevima, Platini je novinaru RAI-ja Francu Costi izjavio da "suočeni s takvom tragedijom, sportske svečanosti padaju u drugi plan". Boniperti je otkazao planiranu pobjedničku paradu i nikada ranije, ili nakon toga, pobjeda u Kupu šampiona neće toliko značiti klubu, njegovim igračima i navijačima. Govoreći na desetoj godišnjici tragedije, Platini je u intervjuu rekao da su igrači bili tek djelomično svjesni situacije. Izjavio je da su igrači spontano slavili s navijačima na stadionu i tvrdio da svi nisu bili svjesni prave situacije.
Heysel katastrofa uklonila je svaku šansu za ispunjenjem sna igračima koji su podigli trofej te najcrnje noći. Tim i njegovi igrači osvojit će još mnogo trofeja i ličnih priznanja, ali njihova karijera i život će zauvijek ostati povezani s onom stravičnom majskom večeri u Briselu kada je 39 ljudi otišlo na fudbalsku utakmicu i nikad se nije vratilo kući.
Bianconeri su se vratili domaćim nastupima s dvije velike promjene u sastavu, kontroverzno potpisavši napadača Alda Serenu iz gradskog rivala, Torina, opozivajući Michaela
Laudrupa s posudbe u Laziju. Da bi napravili mjesta za dvojac, Bonieka su prodali Romi, a Paola Rossija Milanu. Ti potezi, koje su navijači u početku prezirali, ubrzo su zaboravljeni zbog sjajnog početka sezone, pobijedivši u uvodnih osam utakmica zahvaljujući šest golova Serene koji će sezonu završiti s 21. postignutim golom u svim takmičenjima.
Početkom decembra uživali su ugodan vrh tabele Serie A zahvaljujući kontinuiranoj odličnoj formi koja je postavila novi rekord u bodovima prve polusezone s 26 osvojenih bodova od mogućih 30. Otputovali su u odličnom raspoloženju u Tokio na utakmicu Interkontinentalnog kupa, za što se očekivalo da će ih čekati težak izazov protiv pobjednika Copa Libertadores, Argentinos Juniorsa. Nakon Heysel tragedije, Juventus je ovu utakmicu vidio kao priliku da potvrdi svoj status najboljeg fudbalskog tima. Taj status postat će prepoznat kao najvećim na ovom turniru ikad, jer su obje strane postavile tehnički i taktički nastup koji će ostati nenadmašan i do dan danas.
Nakon čvrstog remija od 2:2, utakmica je krenula u izvođenje jedanaesteraca, a Juventus će izaći kao pobjednik, jer će Platini postići pobjednički pogodak čineći Bianconere jedinom ekipom koja je slavila u svim službenim međunarodnim takmičenjima dostupnim klupskom timu. Čast je priznata i do današnjeg dana, uskoro su trofejnoj vitrini dodali i 22. Scudetto. Taj naslov će značiti kraj jedne ere, Trapattoni će otići u inter, povlačeći crtu nakon decenije nenadmašne dominacije. U tih deset sezona donio je klubu šest Scudetta, dva naslova Coppa Italia i pet različitih međunarodnih trofeja, period uspjeha koji će biti gotovo nemoguće ponoviti.
Rino Marchesi doveden je za novog trenera koji će ih voditi do druge pozicije Serie A u svojoj debitantskoj sezoni, ali koji će svojevrsno započeti i neizbježni raspad ekipe. Platini se povukao 1987. godine, godinu dana kasnije i kapiten, Scirea, a bez ta dva čovjeka Juventus je postao gotovo neprepoznatljiv. Ako je francuski maestro predstavljao napadačku silu koje su se protivnici bojali, Scirea je bio stijena na kojoj je građena nevjerojatna obrambena čvrstoća Trapattonijevog Juvea.
Bez sumnje je bio jedan od najvećih igrača u svjetskoj fudbalskoj historiji i jedan od najboljih pet u evropskom fudbalu, pridruživši se bivšim saigračima Antoniju Cabriniju, Sergiu Briou, Stefanu Tacconiju i Dannyju Blindu iz Ajaxa, koji su osvajali sve nacionalne i međunarodne trofeje predviđene za fudbalske klubove priznate os strane UEFA-e i FIFA-e. Kao što smo imali priliku prepoznati, Juventus iz 1980-ih bio je pun istinskih zvijezda s imenima poput Bettege, Zoffa, Tardellija, Platinija, Bradyjaa, Bonieka, Gentilea i Furina, spomenuvši ih samo nekoliko, ipak, jedan je bio iznad svih ostalih, kapiten, Gaetano Scirea.
Scirea je rođen u blizini Milana od sicilijanskih roditelja, igrao je za razne lokalne timove prije nego što je dobio priliku predstavljati omladinski sektor Atalante, dugo smatran jednom od najboljih škola fudbala na poluotoku. Njegov debi u Serie A sa samo devetnaest godina dobio je od strane Giulia Corsinija, pomažući Bergamaschima da izgrade svoju reputaciju "kraljice provincija," sparivši mlade talenate iz njihove uspješne Primavere poput Adelia Mora i Giovannija Vavassorija s veteranima koji su im pomogli da izbore promociju u elitni rang od prije godinu dana ranije.
Nakon što je iz veznog reda, potom i napada, napokon preuzeo ulogu libera, Scirea će tokom dvije sezone upisati 58 nastupa za Nerazzurre, igrajući ključnu ulogu u dva uzastopna završetka na jedanaestoj poziciji i dolasku do polufinala Coppa Italia. Budući da je Juventus želio nadomjestiti odlazak svog penzionisanog kapitena, Sandra Salvadorea, oni će iskoristiti dobre odnose s Atalantom kako bi očito talentovanog braniča doveli u Torino. Scirea će biti jedan od mnogih igrača Atalante, uključujući kultna imena poput Karl Aage Hansena i Antonia Cabrinija, koji će biti prodati Bianconerima u periodu dok je Gianni Agnelli umio ubirati blagodati njihove izvrsne strategije razvoja igrača.
Scirea je došao u već zastrašujuću zadnju liniju, koju su sačinjavali Antonello Cuccureddu, Claudio Gentile, Luciano Spinosi i Francesco Morini, i uklopio se kao da je tamo bio već godinama, te odigrao sve sem dvije ligaške utakmice dok su Bianconeri u njegovom debitantskom pohodu osvojili naslov prvaka. Jednom uvezan s La Vecchia Signorom, Scirea će sazrijeti u jednog od najboljih igrača koji je ikad igrao na njegovoj poziciji, a samo godinu dana kasnije postat će redovan startni igrač u nacionalnom timu Enza Bearzota.
Do 1976. godine stigao je i Trapattoni i trener je iskoristio Scireinu sklonost napadima i postavio ga standardnim simbolom Juveove igre. Bit će ključna figura u periodu u kojem će La Madama pomesti sve protivnike pred sobom i osvojiti šampionat i dva naslova Kupa UEFA, što će ga zacrtati kao najistaknutijim defanzivcem kontinenta. Čak i u zemlji poznatoj po tom što je proizvela najkompletnije defanzivce u historiji igre, Scirea je bio izdvojen u ulozi libera koja je nažalost izumrla u modernom dobu. Savršeno čitajući utakmicu, možda se samo sjajni Franz Beckenbauer približio igraču Juventusa u pogledu gracioznosti, elegancije, staloženosti i inteligencije.
Sljedećih sezona nastavit će napredovati. Stojeći kao oštar kontrast bezobzirnoj taktici koju su često koristili drugi, njegovi vršnjaci, Scirea je bio poznat po svojoj klasi, fer igri i sportskom ponašanju. Tokom cijele karijere nikada nije isključen ili suspendovan, što je nevjerovatno postignuće za defanzivca međunarodnog nivoa i koje mnogo toga govori o njegovom temperamentu i nivou vještina. Bio je besprijekoran, ali istinski borac, sposoban da istovremeno na druge prenosi samopouzdanje i snagu. Često opisivan kao tihi vođa, Dino Zoff je Scireu prikazivao kao "tišinu u svijetu ispunjenom bukom". Tako mirna i staložena bila je svlačionica koju su dijelila dvojica igrača na gostovanjima Juventusa i Italije, u smislu da bi ostatak ekipe vjerovatno mogli označiti neutralnim poput Švicarske.
1982. bi se pokazala kao vrhuncem njegove karijere, kako za klub, tako i za naciju, dok je vodio Juventus do njihovog značajnog dvadesetog Scudetta. Ta pobjeda omogućila je Bianconerima da dodaju drugu zlatnu zvijezdu na svojim poznatim dresovima, ali kapetan još nije bio gotov, krenuvši u Španiju na Svjetsko prvenstvo. Niz besprijekornih nastupa protiv Argentine, Brazila, Poljske i Zapadne Njemačke izgledao je kao da nadilazi utakmicu jer je Italija prebrodila loš start natjecanja. Njegov je doprinos bio toliko bitan kao i čuveni trofejni pogodak Marca Tardellija, ili iznenađujuća eksplozija Zlatne kopačke, Paola Rossija. Zoff je možda bio taj koji je podigao trofej i bio ovjekovječen širom poluostrva, ali nitko nije igrao definitivniju ulogu od velikog Sciree.
Četiri godine kasnije, Italija je putovala u Meksiko na odbranu naslova, ali su ju u drugom kolu eliminisali nitko drugi do Michela Platinija i njegove Francuske. To je trebao biti posljednji Scireain turnir dok se udaljavao od Azzurra u dobi od svega 33 godine, u namjeri stvaranja prostora za mlađoj generaciji. Raspravljajući o kraju svog putovanja s Azzurrima, prestižni France Football opisao ga je "boljim od Pelea, [Johana] Cruyffa i [Alfreda] Di Stefana".
Dvije godine kasnije, nakon što je izdržao jednu od najgorih sezona u Juveovoj slavnoj historiji i ne osvojivši nove trofeje, Scirea je na kraju sezone 1987/88 objavio kraj svoje karijere. Upisao je četrnaest sezona vjerne službe klubu, vodeći ga do samog vrha domaćeg i evropskog fudbala. Njegova lista klupskih počasti dobivenih od strane brojnih rivalskih velikih klubova, ostat će kraj njegovih sedam osvojenih naslova Serie A, dva trofeja Coppa Italia, kao naslova pobjednika Kupa šampiona, Kupa UEFA, Kupa pobjednika kupova, UEFA Superkupa i Interkontinentalnog kupa.
Za italijansku reprezentaciju nastupao je više od jedne decenije, tokom koje je bio gotovo nezamjenjiv, ali i gdje je stekao jako malo priznanja izvan Italije. U večer Heyselske tragedije, uprkos tome što je Platini bio kapetan, Scirea je preuzeo mikrofon pred tribinama u namjeri da smiri hiljade ljudi traumatiziranih tadašnjim događanjima.
Apsolutna i neporeciva klasa Scirea mjerilo je po kojem se sudi svim italijanskim defanzivcima. Bio je miran i "Baresijevski" i prije nego što je Franco upisao prvi nastup, no ta mučna noć u Briselu nije bila posljednja tragedija koja će dotaći Scireu. Poslije igračke karijere imenovan je pomoćnim trenerom u Juveu, radeći pod palicom svog životnog prijatelja i bivšeg cimera, Zoffa.
Scirea nikada nije uživao u treniranju i započet će ulogu klupskog skauta, posao koji je odgovarao njegovoj nevjerovatnoj sposobnosti čitanja utakmice u prepoznavanju potencijalnih opasnosti. U septembru 1989. upućen je u Poljsku na procjenu Gornika Zabrzea, kluba koji je žrijeban za prvog protivnika Juventusa u Kupu UEFA za tu sezonu.
Putovanje cestama u to doba godine je često bilo rizično, a automobil koji ga je prevozio direktno se sudario s kamionom u blizini Babske. Saobraćajnu nesreću su dodatno otežali kanisteri benzina u automobilu, uobičajena praksa u to vrijeme zbog česte nestašice goriva u Poljskoj, koji su eksplodirali nakon udara. Scirea i još dvoje od tri putnika stradali su na licu mjesta, što je izazvalo izljev emocija širom poluostrva kakav bi jako malo igrača moglo zaraditi.
Njegov bivši selektor Azzurra, Bearzot predložio je povlačenje dresa s brojem šest. Juventus je isti ostavio neiskorištenim kroz dugi niz godina nakon tog nemilog događaja, smatrajući prevelikim zadatkom tražiti od bilo koga da krene stopama tako velikog čovjeka. Njegovo ime postalo je vezano za brojne omladinske turnire i nagrade za fair play, navodeći njegov status kao uzor sportskom duhu i sportskoj izvrsnosti. Juventus je Curva Sud, gdje se okuplja klupska Ultra, posvetio njegovom sjećanju.
Bilo koji navijač koji sumnja u veličinu "Il Capitano-a" trebao bi se sjetiti beskrajne liste legendi koje su nosile dres Juventusa. Tada bi trebali shvatiti da je iznad svih tih osvajača Zlatne lopte i brojnih šampiona svijeta, Curva dobila ime upravo po našem Scirei. To je dovoljno da razumijete veličinu čovjeku koji je jednostavno poznat po statusu kapitena.