 |
| Foto: Valerio Pennicino - Juventus FC/Juventus FC via Getty Images / |
Nekadašnji veznjak i legenda Stare dame, Claudio Marchisio je u intervjuu za milanski sportski dnevni list La Gazzetta dello Sport govorio o trenutnom veznom redu Juventusa, posljednjoj godini igračke karijere, te objasnio zašto Massimiliana Allegrija i Antonia Contea smatra najbitnijim trenerima u njegovoj igračkoj karijeri.
"Uvijek se sjećam razgovora s Andreom Agnellijem kojeg sam vodio na kraju teške godine. Rekao sam mu tada: 'Ne želim biti jedan od onih historijskih igrača koji s Juventusom nikad ništa nisu osvojili, vjerujem da ti također ne želiš biti jedan od takvih predsjednika.' Conte je stigao 2011. godine i rekao nam: 'Dvije godine za redom ste završili sedmi i bili ste užasni. Sada možete ili zaigrati, ili krenuti svojim putem.'"
"Conte nas je testirao i pritiskao stvarajući strast za pobjedama. Te dvije uvodne godine su promijenile sve. S Allegrijem sam u prve dvije godine imao sjajan odnos. I on mi je promijenio ulogu na terenu. Kod Contea sam mijenjao Pirla na poziciji registe kad bi ovaj bio povrijeđen. Međutim, razlika između ta dva trenera ogledala su se u tom da mi je Conte davao striktna uputstva, dok mi je Allegri dopuštao više slobode u ovisnosti od protivnika. Uvijek ću mu ostati zahvalan zbog neizmjernog napretka."
"Vjerujem da bi Sarri trebao vremenom pronaći pravu soluciju na terenu, dok bi i Juve kao i svi veliki klubovi trebali doseći vrhunac tokom februara ili marta. Vezni red nije na nivou onog kojeg sam činio uz Pirla, Pogbu i Vidala. Jasne su razlike po pitanju postignutih golova i upisanih asistencija."
"Moja ozljeda? Dok to ne proživite ne možete niti razumjeti kako je doživjeti ozljedu tog nivoa. Nakon toga se sve promijenilo po mene, trčanje, kretnje, reakcije. Razum vam govori da niste više onaj stari igrač. To ne znači da se ne možete vratiti igranju na vrhunskom nivou, budući da su mnogi uspjeli u tom. Međutim, to mijenja mnogo stvari. Da bih ojačao koljeno morao sam nabijati mišičnu masu, posebno na nogama, te zbog tog više nisam imao raniju agilnost. Morao sam mijenjati način igranja. Dok padate na tlo već razmišljate o bolu koji vas očekuje."
"Bilo je to moje posljednje internacionalno takmičenje i u tom trenu shvatate da će se sve promijeniti. Bilo je teško. Već sam očekivao takvo nešto, budući da sam u posljednjoj godini počeo osjećati probleme i u drugom koljenu. Došao sam do trena kada u koljenu više uopšte nisam imao hrskavicu, te su fibija i bedrena kost škripale i strugale jedna od drugu. Nastavljao sam igrati jer sam smatrao da osjećam podnošljivu bol, ali u nastavku sam morao na još jednu operaciju, budući da bih u suprotnom rizikovao da u dobi od 40 godina moram transplantovati koljeno. S takvom pozadinom ne možete razmišljati isključivo o fudbalu, morate misliti i o svom životu. Nisam se mogao zavarati. Glava je željela nastaviti igrati, ali moje tijelo to više nije dopuštalo."