 |
| Foto: Daniele Badolato - Juventus FC/Juventus FC via Getty Images |
Alex Sandro je u ekskluzivnom intervjuu, koji Vam prenosimo u cijelosti, Raiam Pinto dos Santosu otkrio neke od podataka iz rane mladosti, kao i perioda po dolasku u najtrofejniji klub Italije.
"Kad sam s 15 godina potpisao za Athletico Paranaense zarađivao sam 100 dolara mjesečno. Klub nam je pružao sve, smještaj, hranu, školarinu, tako da sam uz potrošenih 50 dolara uvijek mogao 50 ostaviti na stranu. Moja prva životna pobjeda koju sam postigao zahvaljujući fudbalu je bila kad sam uspio uštediti 300 dolara i iste dati roditeljima da mogu okrečiti prednju fasadu kuće. Mogao sam sebi kupiti neku glupost, ali odlučio sam pomoći familiji. Odlazak iz Santosa u Porto mi je pomogao da sazrem. Kada odete od kuće, što sam učinio s 15 godina, počnete razmišljati drugačije. Opet, dok ste još u Brazilu, a nešto se desi, još uvijek možete potražiti pomoć familije, ali u inostranstvu si sam. Naravno da iza tebe stoji klub, ali na kraju krajeva, osloniti se zaista možeš samo na sebe."
"Uvijek sam volio suočavati se s jakim igračima, onim koji su me plašili, tako sam se mogao bolje koncentrisati. Jedan od najtežih protivnika s kojim sa se suočio bio je Douglas Costa. Nemoguće je čuvati ga, ukoliko mu dozvolite da potrči... zaboravite da će te ga stići. Mnogo pripreme i samopouzdanja donosi tek treniranje uz igrače poput Douglasa, Cristiana, Cuadrada, Bernardeschija i Dybalu. To mi pomaže da se pripremim za utakmice Lige prvaka, naprimjer. Jedan od najboljih saigrača koje sam imao je bio Portov Lucho González, zbog njegove ličnosti i posvećenosti. On je bio jedan od najboljih primjera na koje sam bio naišao. Izuzetno sam ga poštovao, on je bio onaj koji me najviše impresionisao. Uvijek je davao sve od sebe i poštovao druge, zaista je bio čuvar naše svlačionice. Bio sam mlad i veoma sam brzo shvatio da želim biti poput njega."
"Moja kći je moj najveći uspjeh, moja najveća pobjeda. Nemogu vam ni opisati taj osjećaj, držati kći nakon poroda. Čak i osvajanje Svjetskog prvenstva, cilj koji mi kao igraču imponuje, ne bi ipak bio niti blizu tako uzbudljiv od držanja moje kći po prvi put u naručju, u to sam apsolutno siguran. Želim postaviti primjer svojoj kćeri i želim joj da ostvari svoje snove, baš kao što je i moja familija željela da ostvarim moje."
"Često izađem s familijom i potrošim 300, 400 dolara. Potom se uhvatim u razmišljanju kako te brojke konvertujem u Brazilski real i bude mi žao što sam toliku svotu potrošio za jednu noć. Familja mi često govori da ne razmišljam o tom i da uživam u životu, ali istina je da se jako dobro osjećam i u trenucima kada pomognem drugima. U budućnosti želim kreirati fondaciju u svom rodnom gradu kojom bih pomagao djeci, ne samo za njihov fudbalski razvoj, nego i pri njihovom školovanju."
"Nivo organizacije u Juventusu je teško pronaći negdje drugo, ali zato je uvijek prisutan i ogroman pritisak za pobjedama. Naravno, mi igrači se moramo prilagoditi klupskom mentalitetu, ali i oni rade sve najbolje u svojim mogućnostima da dočekaju igrače koji pristižu iz Brazila, Kolumbije i drugih zemalja. Pomažu im u svemu, čak i pri školovanju njihove djece. Navijačima, koji na to sve gledaju izvana, to je samo fudbal, strast, uzbuđenje, ali iza svega taj klub, i to se odnosi na sve one velike u Evropi, je zapravo kompanija, oni brinu o svemu. Navijači vide samo utakmicu, ali do dana utakmice se desi mnogo toga drugog."
"Na Torino se nešto teže naviknuti nego na gradove u Brazilu zbog jako malo izbora za zabaviti se. S druge strane, budući da vam tu nema mnogo šta omesti, čini ga perfektnim za posao. Moj život ovdje se svodi na trening, kuću, pokoji izlazak na ručak i posjeta okolnim gradovima s vremena na vrijeme tokom slobodnih dana. Oni koji ovdje žive znaju gdje se zabaviti, ali turistima se može ne svidjeti i izgledati dosadno. Mislim da Brazilci kroz historiju nisu ostajali dugo u Juventusu jer Torino kao grad nema tu privlačnost poput Milana i Rima, ali i zbog samog Juventusovog načina razmišljanja. Ono je poprilično metodično, ali se kroz posljednje godine i ono mijenja, budući da Juve nudi produženja ugovora, tako da strani igrači sve više imaju mogućnosti da se tu osjete kao kod kuće. Nije tako bilo u prošlosti i mislim da su stoga Brazilci imali poteškoća pri privikavanju kako bi tu ostali duže."
"Treninzi su izuzetno teški. U svakom se klubu trenira naporno, ali u Juventusu je to na još višem nivou. Prva tri mjeseca su mi ovdje bila jako teška. Nakon što sam stigao iz Porta, noge su mi bile konstantno umorne tokom prva dva mjeseca. Govorio sam trenerima da mi je trening pretežak. Odgovarali su mi da ću se vremenom navići. Mučio sam se svakodnevno, ali sam poslije navikao. I to je tako svakom novom igraču, žale se da treniramo previše, ali nakon što im se tijelo navikne na to uvide koliko ga to ojača. Mislim da su i ti teški treninzi pridonijeli kratkim ostancima Brazilaca u Juventusu, budući da vjerovatno nisu bili navikli na takve napore do krajnjih granica. Ja sam se navikao, kao i svi ostali, ali svatko na svoj način."
"Bio sam tužan što nisam otišao na Svjetsko prvenstvo, ali ne i ljutit. Zajedno s familijom i agentima sam gledao objavu spiska igrača i kad sam vidjeo da me nema, doživio sam šok tuge, ali ostali su više propatili od mene. Život fudbalera je takav, uvijek neko stigne, neko ispadne sa liste, tako da nema smisla ljutiti se."
"Referentne tačke za poziciju lijevog beka su mi uvijek bili Roberto Carlos, Ashley Cole i Patrice Evra. Uvijek su mi se sviđali. Ostao sam iznenađen kad mi je Evra tokom našeg prvog zajedničkog treninga pokušavao pomagati. Poslije sam shvatio koliko je to ispravno. Između igrača koji pretenduju na istu poziciju na terenu, htjeli to ili ne, uvijek se pojavi rivalstvo, ali mnogo bolje je pri tom imati prijateljske odnose. Naravno da svi želimo uvijek igrati, bivao sam zaista uzrujan kada bih ostao na klupi, ali mnogo je bolje živjeti uz nekog tko ti želi dobro. Evra mi je nekad znao prići u svlačionici i pitati me kako bi mogao napredovati, to je i u reprezentaciji činio Filipe Luis. Ni meni nije bilo strano zatražiti savjet. To je dobro i zbog samog tima. Dvojici vrhunskih igrača u vrhunskom klubu ne treba rivalitet, ili loše misli spram saigrača. Obojica trebaju davati sve od sebe, a o izboru treba da brine trener. Konkurencija je s druge strane jako dobra, jer ako ne napreduješ, ako ne želiš učiti, netko će te prestići, i to ti pruža motivaciju."
"Ne volim pričati samo o fudbalu, ili samo gledati stvari vezane isključivo uz fudbal. Volim gledati raznovrsne dokumentarce na Netflixu. Očigledno je fudbal nešto u čemu sam najbolji, ali ne mogu samo učiti o fudbalu i diskutovati tek samo o njemu. Moram biti pripremljen na život poslije fudbala. Znatiželjan sam momak koji voli proučavati u različitim sferama."
"Savjet mladima? Ne propuštajte predavanja u školi, okončajte svoje studije. Mnogi mladi momci koji se pokažu jako dobrim u mlađim generacijama zanemare školu, a poslije ne uspiju postati profesionalcem. Bio sam svjedokom mnogih takvih slučaja. Život je mnogo teži ako ne završite srednju školu. Druga fundamentalna stvar je poštovanje spram drugih. Nikad nisam bio najbolji student, ali sam uvijek jednako tretirao ljude i uvijek poštovao nastavnike. Danas često možemo vidjeti mlade kako vrijeđaju nastavnike u školama. Bio sam dovoljno sretan da imam vrijedne roditelje koji su postavljali primjer, ali mnoga djeca nisu imali dobre roditelje niti dobre primjere u školi. Mnoga djeca odrasla uz mene u Catanduvi su krenuli lošim putem i danas su ili u zatvoru, ili su mrtvi. Mladi moraju mirne glave pratiti dobre primjere, te ukoliko se zaista jako potrude, prilike će doći, kao što su došle do mene."