Juventus: Historija u crno-bijelom Adama Digbya, poglavlje VIII

Foto: Ju1897.net portal

Budući da smo uvijek stremili najboljem, odlučili smo da vas počastimo novom poslasticom. Riječ je o premijernom i autorskom prevodu knjige Adama Digbya, "Juventus: A History in Black and White," koju ćemo vremenom, u postupnosti objavljivati u poglavljima. Ideja je potaknuta željom za upoznavanjem šire javnosti detaljima slavne historije našeg voljenog kluba, od samih početaka pa sve do velikih pobjeda koje i danas slavimo.

Uživajte, vaš Ju1897.net tim!

POGLAVLJE VIII

Giovanni Trapattoni & Michel Platini: Kraljevi Italije

Nakon raspada Trio Magico Juventus je ušao u blagi pad. Klub je posmatrao kako grande inter postaje istaknutiji u Italiji, budući da su oba milanska kluba okusila slast evropske pobjede tokom 60-tih godina 20. vijeka. Milanski dvojac podigao je ciljne ljestvice italijanskim timova donijevši kući kontinentalne trofeje. Gianni Agnelli shvatio je kako će Juventusu biti potrebno nešto posebno kako bi vidio svoju voljenu Staru damu kako doseže taj nivo. L'Avvocato je prvobitno bio uvjeren kako to može postići s paragvajskim trenerom, Heribertom Herrerom pod čijom je palicom osvojen još jedan Scudetto u sezoni 1966/67, kao i trofej italijanskog kupa dvije godine ranije, ali činilo se kao da na umu ima još bolju ideju. Ta se saradnja ubrzo i razišla, budući da je popularni "Gvozdeni narednik" nakon pet godina saradnje napustio Torino. Herrera je naime otišao u inter i odmah osvojio novu titulu sa nerazzurrima.

Ipak, njegov odlazak uslovio je događanja koja će obilježiti gotovo dvije naredne decenije Juventusa i koji neće prestati odzvanjati u mislima navijača dugi niz godina. Nakon što je Herrera otišao u inter zamijeniti Helenia, torinski klub je donio odluku da se ukupan plasman od petog mjesta u šampionatu prethodne sezone ne može tolerisati, te da je potrebno revolucionizirati tim. Antonello Cuccureddu doveden je kako bi pojačao poziciju lijevog beka, a u Sampdoriju je poslat u prethodnoj sezoni bitan član veznog reda, Romeo Benetti. Taj odlazak je u sredini ostavio prazninu koju će eventualno upotpuniti Beppe Furino, čija će karijera potrajati dvadeset godina i koja će biti detalj rasprave šireg kruga zaljubljenika u fudbal.

Međutim, Stara dama je bila daleko od novog uspjeha. Luis Carniglia je u ulozi trenera izdržao tek nekoliko mjeseci, dok je Ercole Rabitti bio tek u prolazu. Legendarni Armando Picci, kapiten nevjerovatnog grande intera je postavljen na ulogu trenera, ali je istu zbog bolesti napustio već u februaru. Već narednog maja Picci će preminuti od posljedica raka, postavši prvim u nizu sumnjivo i prerano preminulih nekadašnjih igrača Helenia Herrere.

Na njegovo mjesto stigao je nekadašnji čehoslovački internacionalac Čestmír Vycpálek, blizak prijatelj Bonipertija koji mu je i dao prvi posao u sektoru mladih. Promovisanje nekadašnjeg napadača je za predsjednika predstavljalo kocku, ali taj potez se pokazao uspješnim budući da je poprilično nepromijenjeni tim vodio do Scudetta. Ponavljanje tog događaja olakšat će i dovođenje golmana Italije, Dina Zoffa. Dino je već bio legenda zbog svoje uloge sa Azzurrima na Evropskom prvenstvu 1968. godine, i njegov dolazak je ujedinio već impresivni defanzivni red Juventusa.

Mršav i žilav, daleko nerazvijeniji od golmana tog vremena, Dino Zoff je kao četrnaestogodišnjak već bio odbijen od strane Bianconera, kao i intera, a povod je bio njegova visina od metar i pol. Tokom naredne četiri godine on će narasti nevjerovatna 33 centimetra i 1961. godine potpisati za Udinese, debitiravši u katastrofalnom porazu protiv Fiorentine rezultatom od 5:2. Tokom naredne dvije sezone će mnogo napredovati, te preko dresa Mantove doći u Napoli, u transferu koji ga je katapultirao u borbu za mjesto u nacionalnom timu. Njegov debi s Azzurrima stigao je godinu dana poslije, u četvrtfinalu Evropskog prvenstva 1968. godine, na putu do medalje na kojem će postati i igrač s najviše nastupa za reprezentaciju Italije.

Uprkos činjenici što je dvije godine kasnije izgubio svoje mjesto iza Cagliarijevog Enrica Albertosija za predstojeće Svjetsko prvenstvo, Zoffova forma u nacionalnom šampionatu ostala je besprijekorna što ga je i odvelo u Juventus 1972. godine. Obje strane se nikada neće pokajati, a golman je dokazivao svoju konzistentnost branivši tokom 330 utakmica u okviru Serie A. Posjedovao je sposobnost da ulijeva ogromnu sigurnost svojim defanzivcima, uvijek sjajno postavljen, mirnoću je prenosio na svoje saigrače tokom najtežih trenutaka u utakmicama. 

Ipak, niti Zoff nije bio dovoljan Juventusu da u svom prvom evropskom finalu Kupa šampiona stigne do slave, budući da je pogodak Johnnya Repa još jednom razočarao Bianconere. Vycpálek, koji se borio da prebrodi tragičnu smrt sina, postao je skaut na sa skraćenim radnim vremenom, a postepeno je kao slomljen čovjek i napustio klub. Dodatni nacionalni uspjesi stići će pod palicom Carla Parola, još jednog nekadašnjeg igrača, ali kako se bližilo ljeto 1976. godine, Boniperti, Agnelli i Juventus su još uvijek tragali za čovjekom koji će ih odvesti na razinu evropskih uspjeha koje su postavili Milan i inter.

Ironično, pokazat će se da je to čovjek kojeg su odbacili Rossoneri. Giovanni Trapattoni - odlučni nekadašnji fudbaler koji je na terenu osvojio sve što je taj sport imao za ponuditi, otpušten od strane Milana nakon dosta kratkog vremena. Predat mu je za rad tim prepun budućih velikana, poput Marca Tardellija, Claudia Gentilea i Gaetana Sciree.

Ono što je uslijedilo bila je trenutna transformacija u moguće najveći tim Juventusa svih vremena, jedan od najnevjerovatnijih evropskih timova. Tim će s lakoćom marširati do Scudetta, postavivši nacionalni rekord s 51. osvojenim bodom od maksimalnih šezdeset, te konačno okusiti evropsku slavu. Kup UEFA pokazat će se historijskim za Juve, koji su nakon što su porazili oba Manchesterova tima, United i City, stići do finala gdje ih je čekao Athletic Bilbao. Upravo će se u toj utakmici Bettega upisati u anale historije Bianconera, postigavši ključni pogodak kojim će Juventus nadigrati protivnika u uzvratu u Bilbau i donijeti svom klubu prvu pobjedu ikada i internacionalnim natjecanjima.

Taj je podvig bio još značajniji jer je tim bio sastavljen isključivo od italijanskih igrača, postignuće koje se nikada nije ponovilo. Ipak, taj uspjeh će za Juventus predstavljati tek početak, a naredne godine osvojit će još jednu titulu Serie A. Naredne dvije sezone će u vitrine donijeti tek italijanski kup 1979, ali tim je isti period iskoristio za sazrijevanje  koje će prethoditi osvajanju još dvije titule šampionata u 1981 i 1982. godini. Posljednji od pomenutih uslijedit će u sezoni koja je nosila zaplete koje bi zasjenili Hollywoodske produkcije i izroditi više heroja od onih produciranih od strane Tinseltowna.

Paolo Rossi se u međuvremenu vratio u Torino, spreman da odigra posljednje tri utakmice sezone nakon što je odradio kaznu zbog učestvovanja u skandalu iz 1980. godine vezanu za namještanje utakmica. Uz njega su se, na već kvalitetan tim, pridružili i Antonio Cabrini, Massimo Bonini i Sergio Brio, stvorivši time impresivan sastav pod rukovodstvom Trapattonija. Ulaskom u posljednji meč sezone Bianconeri su predstavljali ravnopravnog konkurenta Fiorentini, a budući da su obje strane očekivale relativno lake protivnike, pozornica je bila spremna za uzbudljivo finale.

Viola je putovala u Cagliari, dok je Juve dočekivao već relegirani Catanzaro, koji je u prvom poluvremenu bio uskraćen za jedanaesterac. Rossi je trpio konstantno vrijeđanje od strane gostujućih navijača, a tenzije su se znatno pojačale nakon što za Juventus dosuđen jedanaesterac zbog igranja rukom. Liam Brady je preuzeo odgovornost, iako se već znalo da je prodat Sampdoriji, uprkos činjenici da je svaku utakmicu sezone odigrao na nivou. Pravila šampionata su naime tada nalagala da svaki klub može potpisati svega dva stranca. Jedan od njih već je bio poljski napadač Zibi Boniek, dok su Bianconeri već za narednu sezonu dogovorili Michela Platinija.

"Nema sumnje u to da je Brady odigrao presudnu ulogu. Mogli smo imati u timu sedam ili osam italijanskih reprezentativaca, ali Brady je donio iskustvo i karakter, a njegova uloga u veznom redu je bila od vitalnog značaja," izjavio je onomad Giovanni Trapattoni.

Brady je prema izjavama bio slomljen i u suzama kada ga je predsjednik Boniperti obavijestio o njihovom potezu, a jednako su reagovali i brojni Juventini. Ipak, uprkos svemu, Brady je tog dana pokazao profesionalnost koja je bivala sve rjeđa, hladnokrvno iz jedanaesterca smjestio loptu u ugao mreže i zaslužio vječnu slavu. S druge strane, navijači Fiorentine će ga zapamtiti u ogromnoj mržnji, kategoriji koja je bila spremna i za arbitra Maurizija Matteia, koji je poništivši gol Violi ugasila nadu o mogućem osvajanju šampionata. 

Trijumfalni Juventus proslavio je svoj dvadeseti Scudetto i pravo na dodavanje druge zlatne zvijezde na svojim dresovima, ali za igrače sezona još nije bila gotova. Zoff, Cabrini, Gentile, Scirea i Tardelli putovali su u Španiju na Svjetsko prvenstvo, natjecanje na kojem će Rossi dovršiti svoju transformaciju, od osuđenog varalice do ikone legende. Postao je najbolji strijelac u natjecanju koje će Italija na kraju i osvojiti, a svih šest Juveovih igrača našlo se u startnoj postavi finala. Napadač je osvojio i Zlatnu kopačku, kao prvu Zlatnu loptu ikad dodijeljenu za najboljeg igrača.

Bio je to zapanjujući preokret sreće za napadača, koji se prvo kao mladić bio pridružio Juventusu, ali pri tom bio opstruiran čestim povredama koljena. Nakon tri zasebne operacije, klub je bio odustao od njega i poslao ga na posudbu u Serie B, u Como. Igrajući na krilu u nadi da će takva uloga spriječiti da se njegove slabosti izlože, rijetko je uspijevao impresionirati i uskoro je opet krenuo put posudbe, ovoga puta u Vicenzu. Taj će potez oživiti njegovu karijeru, budući da je trener Giovan Battista Fabbri bio primoran oprobati ga u ulozi napadača uprkos njegovom niza povreda. On će Rossija pretvoriti u napadača sa nevjerovatnim sposobnostima da se unutar protivničkog šesnaesterca oslobodi svog markera. U 94 susreta u dresu Lanerossija postići će šezdeset golova, koji će potom ponuditi zapanjujućih 2,6 miliona italijanskih lira za rješavanje sporazuma o suvlasništvu s Juventusom.

To će Rossija napraviti najskupljim igračem Italije ikada, ali nakon što je 1979. godine Vicenza eliminisana iz elitnog ranga šampionata, on odlazi na novu posudbu, sada u Perugiju. Tu će biti uključen u kladioničarski skandal Tottonero, nakon čega će dobiti dvogodišnju zabranu bavljenja sportom. Nakon što je održavao izjave o svojoj nevinosti, selektor Azzurra Enzo Bearzot održao je vjeru u njegove sposobnosti i poveo ga na Svjetsko prvenstvo 1982. godine, uprkos njegovoj tadašnjoj užasnoj fizičkoj formi. Ta se procjena i odrazila u početnim utakmicama natjecanja u kojima je Rossi jedva uspijevao kontrolisati i proslijeđivati loptu dalje, a italijanski mediji su ga opisivali "duhom koji besciljno luta terenom".

Njegova sreća će doživjeti preokret u susretu s Brazilom. Cabrini je ubacio s lijeve strane, a Rossi, kao što je to učinio već mnogo puta, probio kroz odbranu i glavom smjestio loptu u dalji ugao. Zabit će Rossi još dva pogotka u tom susretu, a Italija će slaviti protiv sjajnog tima u čijim redovima su igrali Socrates, Zico i Falcao, tima koji će biti ocijenjen najboljim ikad, a koji nije došao do trofeja svjetskog prvaka. Uz još dva polufinalna pogotka, te jedan u finalu protiv Zapadne Njemačke, bit će to nesumnjivo Pablitov najbolji trenutak karijere.

Bit će proglašen je Najboljim evropskim fudbalerom godine, predstavljajući sada još sjajniju zvijezdu, spremnu da se pridruži Juventusu nakon što je Zoff podigao trofej ka španskom nebu. Budući da je bio dio vlastite reprezentacije koja je dogurala do polufinala istog natjecanja, nijedan igrač se nije bio vratio na predsezonske pripreme motiviraniji od francuskog kapetana, Michela Platinija. Potpisan da zamijeni Bradya i prije završetka prethodne sezone, on i njegovi novi saigrači znali su da su prikupljeni svi komadi slagalice kojom bi postali još veći nego što su već bili.

Platinijev utjecaj na Juventus, Serie A i evropski fudbal tokom petogodišnjeg boravka u Juventusu nije sporan. Prije dolaska u Juventus, nadahnuo je Nancy do plasmana u elitni rang francuskog fudbala i pobjedu u Kupu, nakon čega je prešao u Saint-Etienne, tadašnjeg prvaka Francuske i s les Vertsima u naredne tri godine osvajao titulu prvaka Ligue l. U ranom dijelu svoje debitantske sezone u Juventusu se pokušao prilagoditi na novi šampionat, ali će tek na kraju iste ući u svoju najbolju formu, te odigrati veliku ulogu u osvajanju Coppa Italia, ali i u još jednom gubitničkom nastupu u finalu Kupa šampiona. Sezonu je završio kao vodeći strijelac Serie A, pri tom naslijedivši Rossija titulom Najboljeg evropskog fudbalera godine, osvojivši i svoju prvu Zlatnu loptu.

Međutim, poraz pristigao od strane Felix Magathovog Hamburga ujedinit će Trapov Juve na put ka visinama. Platinijeve vještine će ih voditi u još bolju sezonu, do novog Scudetta i slavlja u  finalu s Portom u Kupu pobjednika kupova. Postavši još jenom Capocannonierom Serie A, Platini će uživati u svojoj možda i najboljoj sezoni ikada, budući da je Francusku okrunio slavom na Evropskom prvenstvu 1984. godine. Tamo će zabiti devet pogodaka, uključujući savršen hat-trick protiv Belgije, te biti proglašen najboljim strijelcem takmičenja čime će zapečatiti i svoju drugu Zlatnu loptu.

Pod vodstvom Agnellija i Bonipertija Trapattoni je uspio okružiti svoju francusku zvijezdu timom koji je u stanju bio uništiti bilo kojeg izazivača. Juve je vladao italijanskim fudbalom u dominaciji izgrađenoj na možda najboljoj ikada sastavljenoj odbrani. Klasu Zoffa i Sciree upotpunila je prisutnost Gentilea, čovjeka čiji se maniri na terenu nisu u većoj mjeri mogli suočiti njegovom imenu. Rođen u Libiji, dobio je nadimak Ghadaffi i zastrašio bi mnoge protivnike i prije nego što bi utakmica i počela. Scirea je možda bio elegantni, rječiti ambasador kluba, ali Gentile je predstavljao igrača sa italijanskih dječjih postera 1980-ih godina koji se na brutalan i beskompromisan način branio iskazujući vrhunsku taktičku inteligenciju. Poznato je da je u potpunosti poništio Diega Maradonu tokom susreta Italije i Argentine na Svjetskom prvenstvu 1982. godine, majstorskom klasom obrane ne dopustivši kapetanu gostiju da utječe na igru svoje reprezentacije.

S druge strane njih je štitio neumorni Furino, koji je naporno radio i žrtvovao se za Platinija, bivajući možda jedinim čovjekom koji je bio u stanju stati pred zahtjevnog predsjednika kluba. Njihov najzloglasniji sukob desio se kad je Agnelli nakon pobjede ušao u svlačionicu, te uhvatio Francuza kako puši cigaretu. Osjetivši zabrinutost l'Avvocata, Platini je mirno pokazao na Furina rekavši da treba brinuti tek ako on propuši. Ispred Platinija igrali su Rossi, Bettega i Zibi Boniek, poljski napadač za kojeg se činilo da uvijek zabija u velikim utakmicama. Na početnu 1985. godine Platini je bez sumnje predstavljao najboljeg igrača svijeta, ali tek je trebalo doći još mnogo toga od čovjeka kojeg su navijači Bianconera nazvali "Kraljem".