20/01/2019

Crno... i bijelo... sve je tu

u 16:30h / Kategorija:
Crno... i bijelo... sve je tu
Foto: Giampiero Sposito/Action Plus via Getty Images

Bijela boja izgleda nešto drugačije u Carrari, Italija. U gradu mramora. Po tom ga ljudi najviše prepoznaju. Otuda sam.

To je poznato prostranstvo otkuda potječe predivni, bijeli Carrara mramor. Većina bijelog kojeg smo navikli vidjeti, bilo je sa okolnih brda, iskopano i oblikovano od strane stanovnika našeg grada. Moj otac, poput mnogih, radio je u fabrici mramora. Mnogo sati dnevno, zaista mnogo. Ustajao bi u pet ujutro, vraćao se u šest popodne. To je sve što je znao, dakle, to je sve što je znala moja familija.

Toliki mramor oko mene, toliko bijelila, da je dopirao i u moje sne. Pamtim tu sliku iz misli iz perioda dok sam imao oko šest godina. Nisam čak niti siguran da li bih to mogao nazvati tek slikom, budući da je nalikovalo više na kratak video. Vidio sam ga katkad nakon što bih utonuo u san, ili kada bih tek zatvorio svoje oči na dovoljno dugo vremena da bih stigao pomisliti o tomu.

Vidio bih taj dugi, mračni tunel. U početku ne bi bilo svjetla na kraju tunela. Mogao bih samo reći da sam u tunelu. Onda bih ugledao bijelu liniju. Možda je to bio mramor, možda i ne, ali nije niti bitno. Svrha linije bila je da me na kraju izvede iz tunela. Vodila me je kud god bih poželio otići.

U mladosti, nisam shvatao poentu ovog sna, nije imao nikakvog smisla. Nisam imao potrebu ići bilo gdje.

Foto: ThePlayersTribune
Volio sam svoj život. Imao sam svoju familiju. I, imao sam svoj fudbal. To je bilo sve što mi je trebalo od dana kada me je moj otac kao trogodišnjaka odveo u veliku prodavaonicu igračaka u centru grada. Zakoračio sam dva koraka u prodavaonicu i otrčao pravo prema fudbalu, podigao ga i rekao ocu da treba da idemo. Želio je da pregledam i ostatak igračaka, ali ja sam znao.

I zbog činjenice da sam znao šta želim, nisam dopuštao ničemu da mi stane na put. Takav je moj karakter. Ili da kažem, takav nam je karakter. Ukoliko dolazite iz Carrare, onda ste čvrsti poput mramora... pitajte Gigija Buffona. Mramor.

Takva je bila moja familija. Moja majka je radila kao medicinska sestra u bolnici nedaleko od naše kuće. Bila je stroga, ali prepuna ljubavi. U trenutku je mogla promijeniti izgled ozbiljne, profesionalne medicinske sestre u dražesnu majku. Između nje i moga oca postojala je dobra ravnoteža. Otac me uvijek gurao ka višem, da radim bolje. A kada ste dijete, nekad vam se sve to čini kao previše, kao da je ljut na vas. Ali kada sam nešto odrastao, shvatio sam da je od mene tražio više jer je vjerovao u mene, on je poznavao to dijete koje se odbilo igrati sa drugim igračkama zarad fudbala i znao je da je poprilično dobar u tom.

I bio sam. Ali moj grad je bio malen, nije tu bilo mnogo po pitanju dobrih mladih timova. Tako smo kao familija napravili odluku. Sa osam godina otišao sam igrati fudbal u Ponzano, jedan od juniorskih klubova u Empoliju, oko 70 kilometara udaljeno od moga mjesta. Majka bi me svakog dana pokupila ranije iz škole, u 15:15h, oko 45 minuta ranije nego što je trajala nastava. Potom bi se vozili južno uz Ligursko more u našoj sivoj Opel Vectri. Nakon četrdesetak minuta stigli bi do Pise i skrenuli istočno ka Empoliju. Čekao nas je novih pola sata dok ne bismo stigli. Obično bih uvijek malo kasnio. Kopačke sam vezao u autu, majka skoro da ne bi niti stala, a ja bih već istrčao na trening. Dva sata kasnije trening bi završio, a mi bi se vraćali tamo otkud smo i došli. Trajalo bi to do 22:30h ili 23h. Potom bih ustajao opet u 8h i sve bi krenulo iz početka.

Godinama smo činili to četiri puta sedmično.

Bilo je teško. Ali je bilo vrijedno toga. Jer, kada sam napustio Empoli, potpisao sam za Fiorentinu, klub u Firenzi, tek nešto istočnije od Empolija na istoj onoj autocesti kojom smo se vozili ja i majka. A ona je ostajala uz mene na svakom koraku mojih putovanja."

Posebno u najtežim trenucima.

Kada sam imao 16 godina približavao sam se seniorskom timu Fiorentine. Igrao sam najbolje nastupe svog života. Ali tokom rutinskog medicinskog pregleda, ljekarski tim pronašao je nešto što nije bilo u redu. Tako, par dana kasnije, otišao sam sa majkom do doktora. Napravili smo rendgen, neke dodatne preglede. Par minuta poslije, doktor nam je rekao:

'Federico, čini se kao da postoji problem.'

Pomislio sam, 16 mi je godina, u najboljoj sam formi života. Ne postoji problem.

'Imaš uvećano srce. Nismo sigurni koliko je loše. Moguće da nećeš moći nastaviti fudbalsku karijeru.'

Moguće da... Ne... to je nemoguće.

Nisam mogao vjerovati. Odbio sam da ga slušam. Majka me smirivala.

'Moramo te pratiti detaljnije tokom narednih par sedmica,' rekao je doktor. 'U međuvremenu, u narednih šest mjeseci nećeš moći igrati.'

Foto: ThePlayersTribune
Znao sam da sam u kritičnom razdoblju svoga napretka. Nisam sebi mogao priuštiti da propustim taj period. I moja majka je znala to. Bio je to užasan, užasan dan.

Živio sam sam u Firenzi, šesnaestogodišnjak. Nisam imao šta da radim. Moji roditelji bi otišli na posao u Carreru, posjećivali su me kad god bi mogli... ali ipak. Pokušavao sam da se zainteresujem za nešto, ali bili su to najgorih šest mjeseci mog života.

Vrijeme je proticalo. Bezbrojni pregledi, posjete specijalistima, sastanci, ali vremenom, uz određene dijetalne promjene, kao i uz ljekove, prebrodio sam problem.

I, iz nekog razloga, kada mi je rečeno da je sada sve u redu, pomislio sam na sliku koju sam navikao gledati. Znate, onu sa tunelom. Shvatio sam tu svjetlost, tu bijelu liniju, mramor, šta god da je to bilo, bio sam to ja, na mom putu, mom putovanju. Tunel je predstavljao nepoznato, prepreke koje trebam prebroditi, bitke koje trebam pobijediti. Toliko godina sam pred očima imao tu sliku, ali trebalo mi je tako dugo da zaista razumijem šta sam viđao u svojim snovima.

Kada prođete kroz nešto takvo, gledam to na svoj način, nemoguće je da ne doživite određenu promjenu. Postao sam svjesniji krhkosti moga puta, kao i činjenice o tom koliko sam bio sretan što sam bio u poziciji da krenem istim.

Tako da, nakon nekih uspjeha, poput derbija u Serie A 2014. godine i mog poziva u Azzurre 2016, osjetio sam da u istim mogu uživati više nego što je eto bio slučaj dok sam bio mlađi. Sve te stvari desile su se zahvaljujući mojoj familiji i pomoći ljudi koji su me okruživali.

Među stvarima koje su obilježile moj period u Fiorentini, dvije su se posebno isticale. Prvo, Paulo Sousa, naš tadašnji trener, sjeo me pokraj sebe i dao mi nekoliko savjeta. Rekao mi je da sam nevjerovatan talent i da je moj karakter prevazišao moje sposobnosti. Ali, rekao je, da bi postao šampion, moraš investirati u sebe. Sve što radiš, na ili izvan terena, mora biti u cilju pobjeđivanja, tako su oni pravi, veliki igrači stigli tamo gdje jesu.

Nikada to neću zaboraviti.

Druga stvar je bliskost koju sam postigao sa našim kapitenom, Davideom Astorijem. 

Foto: ThePlayersTribune


On je znate, bio jedan od onih momaka koji su rođeni da budu vođe. Na treningu nam je svakodnevno ukazivao na naš put. Kako sam odrastao, povukao bi me k sebi prije treninga, dodavao mi loptu pri zagrijavanju, uz to mi podijelivši pokoji savjet. Na putovanjima, provodili smo noći zajedno gledajući druge utakmice i stare filmove. Bio je tako toplog duha, tako ljubazan i drag. Kada sam postao konstantan u prvih 11, njega sam pogledom tražio kada bih ušao u lošiju formu. Kada god bih zabio pogodak, dobivao sam e-mail od timskog fotografa sa fotografijom proslave gola koju sam dijelio na društvene mreže. Na svakoj fotografiji moglo se vidjeti da je prva osoba koja bi me došla zagrliti bio upravo Davide.

Moj prijatelj, naš kapiten.

Kao što mnogi znaju, preminuo je u snu, u martu 2018. godine.

Bio je trideset godina star. Trideset.

Bio je čovjek, ali ipak, bio je mnogo više nečiji dječak.

Davide je preminuo od srčanog zastoja. I, iako često pokušavam da ne mislim o mom srčanom problemu, Davideova smrt je snažan podsjetnik na to. Vremena je malo i mi koji živimo smo sretnici, uvijek.

Pomislio sam mnogo puta na Davidea tokom mog prelaska u Juventus u ljeto 2017. godine. Gledao sam stare snimke mojih golova i vidio bih Davidea kako sa centra terena trči sa rukama podignutim u vis. Govorio sam s njim prije nego sam otišao iz Fiorentine. Razumio me je. Ali nije bilo lako. 

Foto: ThePlayersTribune
Nekoliko sedmica nakon što je preminuo, dodao sam njegov broj kraj tetovaže molitve Ave Maria koju imam na svojoj desnoj ruci. 

Sada, kud god da odem, on je uz mene, zaštićen zauvijek. 

Ja sam vjernik. Uvijek sam bio. I jedna od stvari koju slijedim jeste ideja da je ovaj život kojeg živimo, tek naš put ka nečemu uzvišenom. Vjerujem u to. Postoji bolje mjesto, svetije, mjesto kojem smo suđeni. I znam da, kad god tamo budem otišao, da će prva osoba koju budem vidio biti Davide.

Moj prijatelj, naš kapiten.

Sve ove stvari koje sam vam rekao, dio su onoga što želim postati.

Nevjerovatno sam ponosan na činjenicu da sam u Juventusu. Ovaj klub i grad Torino su drugačiji od svega čega sam ranije bio dijelom. Svaki onaj kliše koji izgovore novi igrači Juventusa o pobjeđivanju i kulturi je istina. Sve je to istina! Od trenera, preko psihologa, do kuhara... svi oni žele pobjedu. To je to. Opsesija. A sada je i moja također.

Kada pogledam dres Juventusa, pomislim na tunel. Sjetim se mramora. Crno... i bijelo... sve je tu. Dovelo me tako daleko.

I što god da me čeka u budućnosti, imam sve što mi je potrebno.




Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Ju1897.net Portala. Korištenjem Portala, korisnik prihvata Uslove korištenja, kao i sve njegove izmjene i dopune. Smatra se da su korisnici kontinuiranim korištenjem Portala ili bilo kojeg njegovog dijela, u svakom trenutku upoznati s aktuelnim pravilima korištenja, te da su ih razumjeli u cijelosti. Ju1897.net Portal zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja, kao i da iste autore sankcioniše zabranom komentarisanja. Za više pojedinosti posjetite naše Uslove korištenja.