Carlos Tevez i Dario Coronel imali su mnogo toga zajedničkog. Rođeni su iste godine, odrasli u istom komšiluku i... dijelili jednaku strast za fudbalom. "Zajedno su bili dinamitni," bio je izraz kojim su ih opisivali sretnici koji su imali prilike gledati ovaj dvojac dok su zabijali golove za juniorske timove poput All Boys, Santa Clara i Villa Real.
Bili su tako nerazdvojni da su nerijetko provodili cijele dane u međusobnom druženju. To se sve promijenilo kada je "Cabanas" (Coronel je dobio taj nadimak zbog svoje fizičke sličnosti sa tadašnjim igračem Boce Robertom Cabanasom), izabran da se priključi mladom timu Velez Sarsfielda. Kako Tevez nije bio pozvan, provodili su više vremena razdvojeni, te je njegovom prijatelju rasla sve veća povezanost sa lokalnom uličnom bandom koja je njihov rastanak učinila konačnim. Napustivši obećavajuću karijeru fudbalera, Coronel je otišao putem oružanih pljački i putem droge, prije nego što si je "navodno" oduzeo život u svojoj 17 godini prilikom situacije kada je bio okružen lokalnom policijom.
Coronelova priča je usko povezana sa Barrio Ejercito de Los Andes, naseljem bolje poznatim kao Fuerte Apache, jednim od mnogih prenastanjenih i najsiromašnijih blokova Buenos Airesa. Njegova priča nije bila tužna iznimka. Među ulicama Fuerte Apachea, gdje na uskom prostoru živi oko 30 000 stanovnika, mnogi mladići su bili slične sudbine sa tragičnim i nerazjašnjenim krajem. Tevez se međutim potrudio da ne bude jedan od njih.
Čovjek kojeg svi zovu El Apache se uspio oduprijeti svim pozivima kriminala i lošeg društva i koncentrisao se na svoju karijeru profesionalnog fudbalera. Trenutno usrećuje navijače Juventusa, često koristeći intervjue i proslave svojih golova posvećujući onima koji se uz težak rad i velika odricanja bore za izlazak iz teških podnevlja. U ovom ekskluzivnom intervjuu za FIFA, Tevez je govorio o svojim korijenima, o pričama koje su oblikovali njegovo djetinjstvo i još o mnogo čemu.
Carlos, nakon što život provodiš po brojnim gradovima širom svijeta, kako ti se sviđa Torino? "Nakon što sam proveo osam godina u Manchesteru doživio sam vrlo toplu dobrodošlicu u Torinu. Ljudi su veoma opušteni, za razliku ostalih dijelova Italije poput Rima ili Napulja, gdje su strasti mnogo veće. Ovdje je život veoma dobar, i ovo je mjesto gdje sam se najlakše adaptirao. To je možda i zbog jezika, koji razumijem malo bolje. U Engleskoj je bio jako teško za mene."
Da li ti nedostaje Argentina? "Da, definitivno. Uvijek su mi nedostajali moji prijatelji i moja familija, još od prvog dana kada sam otišao. Srećom, uvijek imam mnogo posjetilaca, pa gotovo nikad nisam sam. 'Los Pibes' (moji stari prijatelji) su uvijek bili tu za mene bez obzira gdje se nalazio. Zamislite moje drugove iz Fuerte Apache u Engleskoj! Imam bezbroj priča. Svaki put kada bi izašli desilo se nešto komično, uglavnom zbog lošeg poznavanja jezika. Uvijek je to dobra zabava."
Da li je teško u Evropi nekomu tko je odrastao u potpuno drugačijem svijetu. Možeš li nam opisati Fuerte Apache onakvim kakvim ga zapravo ti vidiš? "Teško je ljudima objasniti kakav je to život ukoliko ga niste osjetili na svojoj koži, ako niste doživjeli ono što jeste moj kraj. Tako da ga ljudi često opisuju onako kako žele. Jednostavno ne možete ući u nečije glave i reći im: 'Vidi, prošao sam kroz neka stvarno teška vremena.' Nemoguće je riječima objasniti čemu me sve ulica naučila, a toga ima poprilično mnogo."
Da li postoji neko određeno iskustvo koje je oblikovalo tvoje djetinjstvo? "Moje cijelo djetinjstvo je bilo teško, tako da nije bio u pitanju neki izdvojeni incident. Živio sam na mjestu gdje su droge i ubistva dio svakodnevnice. Iskustva stečena u teškim situacijama, čak i kao veoma malo dijete, imaju za značenje da odrastate veoma brzo. Mislim da to omogućava svakomu da bira svoj životni put i da nije pod prisilom samo prihvatiti onaj koji je pred njim, tako da sam i sam krenuo svojim putem. Nikada nisam odobravao droge i ubistva, i na svu sreću bio sam u mogućnosti da sebi stvorim izbor."
Tužno je saznanje da je tvoj prijatelj Dario Coronel bio jednako talentovan poput tebe, te da nije imao dovoljno sreće da sebi stvori izbor. Da li smo to dobro shvatili? "Ne mislim da se može reći da nije bio sretan da stvori mogućnost izbora. Rekao sam ranije, svatko za sebe odlučuje što će uraditi. Imao je sve potrebno da postane jednako uspješan, ali je odabrao drugi put, put kriminala i droge, i to za posljedicu ima da on više nije među nama. Iskreno vjerujem da svačiji izbori oblikuju njegov život, a on... i to nema ništa sa srećom, izabrao je lakšu opciju."
Da li misliš često o njemu? "Da! On jeste, ili je bio, moj najbolji prijatelj. Bilo smo često skupa 24 sata na dan, iako smo kasnije otišli u različite klubove. Ali uvijek smo bili skupa, po cijele dane."
Čini se da djeca koja odrastu u siromašnijim krajevima posvuda teže da budu stigmatizirana, odnosno označena nekakvim žigom, pa čak i u medijima. U Argentini postoje mjesta poput Fuerte Apache, Ciudad Oculta ili Vila Carlos Gardel. Šta misliš o ljudima koji odrastaju u takvim mjestima? "Ne mislim da je takvo ponašanje ograničeno na medije, svi misle na takav način. Ukoliko dijete iz geta prođe pored mjesta koje je upravo bilo opljačkano svi će ga kriviti, takav je mentalitet bio u Argentini u to vrijeme. I danas ljudi žive u strahu. Raniji kriminalci su imali principe... nakon što vas opljačkaju pustili bi vas. Danas su svi na drogama, možeš im dati sve što posjeduješ, svejedno će te ubiti. Mladi danas više nemaju vrijednosti koje pamtim. Ranije oni bi rizikovali svoje glave da bi nešto oteli i vratili se kućama s time. Oni koji danas kradu su svi pod uticajem droga. Oni još uvijek rizikuju, ali na drugačiji način. Sada im je bitan samo njihov život, za živote ljudi oko sebe ih nije briga."
Ali tu je i druga stvara tvog kraja, poput ljudi kojima posvećuješ svoje golove. Šta se može učiniti da se promjeni negativan pogled prema onima koji žive na mjestima poput tih? "Trebamo ljudima pokazati da u Fuerte Apache, kao i u Ciudad Oculta postoji mnoštvo dobre djece, kao i u cijeloj Argentini. Nisu svi ljudi loši. Ja sam otišao od tamo, i postoji još ljudi koji su bili u mogućnosti napraviti isto. Nije svima lako otići od tamo. U stvari, nevjerovatno je teško napustiti to mjesto. Ali sudbina svih nas je u našim rukama, i to uvijek ponavljam. Morate dokazati ljudima da nismo svi jednaki."
Da li je istina da si se motivirao tim mislima dok si putovao na berlinski Olympia stadion na četvrtfinalnu utakmicu Svjetskog prvenstva 2006. godine, posmatrajući Njemce na njihovim ulicama? "Da, to je istina. Išli smo prema stadionu, i iako ste gotovo uvijek u takvim momentima dobrog raspoloženja, ovoga puta bilo je potpuno drugačije. Nikad mi se to nije desilo ranije, i nikad više neće na isti način. Odjedanput sam bio prepun energije, i rekao sam sebi: 'Danas ćeš dati sve od sebe jer si došao sa mjesta otkuda je jako teško otići.' Razmišljao sam o tomu kako smo se kao djeca igrali sa loptama napravljenim od starih krpa. Te su mi misli došle same od sebe. Imao sam ih u svojoj glavi."
Da li te odrastanje u takvim uslovima napravilo igračem i borcem kakav si danas? "Ne znam da li tu ima neke povezanosti. Uvijek sam igrao na svoj način, ili sam barem to pokušavao. Uvijek kažem kao sam se ranije 'igrao lopte', sada igram fudbal, i to je nešto potpuno različito. Ali iskreno ne znam da li su me okolnosti napravile igračem kakav danas jesam. Moguće je."
I u čemu više uživaš, igrati fudbal, ili igrati lopte? "Više se zabavljam kada igram lopte. Kada igram fudbal, to je moj posao, ali kada igram lopte i igram sa svojim prijateljima, onda tu ne postoji pritisak. Kada igrate fudbal onda uvijek imate na umu da mnogo šta zavisi o toj utakmici, bilo da je riječ o novcu, vašim suigračima ili se radi o osjećajima navijača. Postoji mnogo pritiska iza svega toga."
Nosite dres sa brojem 10 koji su u Juventusu nosile velike legende poput Michela Platinija i Alessandra Del Piera. Da li to nosi određenu težinu? "Ja lično ne osjećam to na taj način. Iako je to veoma važno za mene, ne osjećam nikakav pritisak kada oblačim dres koji je nosilo toliko mnogo Juventusovih idola. Od samog starta, nisam se opterečavao sa mišlju kako nosim broj 10 na leđima. U suprotnom bih poludio i ne bih bio u mogućnosti vršiti svoj posao onako kako trebam."
I na kraju, želimo te upitati o Copa America. Imao si jako malo sreće u tom natjecanju kroz prošlost, kako si bio na gubitničkoj strani kroz dva finala, oba protiv Brazila 2004. i 2007. godine. Poslije si i promašio odlučujući jedanaesterac protiv Urugvaja 2011. godine. Muči li te to još uvijek? "Da, to je sigurno nešto što boli igrače trenutne generacije. Svi znamo da bi trofej osvojen sa nacionalnim timom odlično zaokružio naše karijere i živote. To je nešto što nam je bježalo godinama, i posao koji je ostao nedovršen. Naredno natjecanje Copa Amerike nije daleko, i moramo se pripremiti što je bolje moguće i pokazati najbolje od nas."