 |
| Foto: Gabriele Maltinti/Getty Images |
Nekadašnji trener Juventusa, Antonio Conte se u ekskluzivnim intervjuu koji vam u cijelosti prenosimo na Ju1897.net Portalu, otkrio kako period u Juventusu smatra njegovim najvećim dostignućem trenerske karijere, a govorio je i o svojim odlukama iz djetinjstva.
"Imao sam sjajno djetinjstvo, provodio sam cijelo vrijeme na ulicama igrajući fudbal ili tenis, kako u to vrijeme na istim nije bilo toliko auta. Naši su roditelji često bivali na poslu i morali smo rano učiti kako da se sami snalazimo. Oduvijek sam želio igrati fudbal, svake minute, svakoga dana te su misli bile u mojoj glavi. Sveštenici su nam dozvolili da igramo u njihovom dvorištu sve dok smo bivali dobri i obavljali poslove u crkvi."
"Kada u životu dobijete manje komocije, tada se u vama stvara više želje za vrijednim radom, kako bi se žrtvovali da bi stekli nešto. Na ulici, gdje podrazumijevam penjanje po drvećima kako bi dosegli loptu koja se ranije zaglavila, usput i naučite neke stvari. Danas više nećete vidjeti djecu kako se penju po drveću, kao niti roditelje koji će im dopustiti takvo što."
"Moj otac je sigurno neke stvari prenuo na mene. On je bio predsjednik, trener i zapravo sve u našem lokalnom timu, Juventino Lecce. Igrao sam u mladoj akademiji Leccea, a slobodno vrijeme provodio trenirajući tim mlađeg brata, tako da sam oduvijek pokazivao želju za treniranjem i prenošenjem znanja."
Eugenio Fascetti, jedan od prvih trenera Contea u Lecceu, je u utakmici protiv Pise u aprilu 1986. godine Antoniu dopustio njegov debi pri starosnoj dobi od 16 godina i 8 mjeseci. "On je bio poznat po organizovanom haosu. U tom periodu je bio veoma inovativan. Još uvijek se čujem sa njim, on mi je prenio mnogo znanja."
"Kada vam netko dopusti da debitujete sa 16 godina, to znači da gaji veliko povjerenje u vas. On je dopustio debi i Antoniu Cassanu. Kada već pričamo o fenomenima koji su odrasli na ulicama, onda mora da mislimo na Antonia Cassana. On je sa jednostavnošću radio velike stvari sa loptom, imao je umijeće koje se za mene činilo kao da su sa druge planete. Još uvijek se čujem i sa Carlom Mazzoneom. On mi je kroz patnju pomogao u odrastanju, koristio je i 'štap i mrkvu'. On me je naučio mnogo i na pitanja o prvim trenerima uvijek se sjetim Fascettia i Mazzonea."
U nastavku je Antonio Conte otkrio teškoće pri prilagodbi u vremenu kada je u svojstvu fudbalera stigao u Juventus, te govorio o važnosti kapitenske trake. "U novembru 1991. godine prešao sam u Juventus. Bio je to moj prvi veliki prelazak. Na početku sam mislio, šta ja to radim? Zarađujem mnogo više, ali sam također daleko od kuće, od svojih prijatelja, daleko od mora. Ostao sam iz jednog jedinog razloga, nisam se želio vratiti kao gubitnik. Kada sam stigao sjećam se da je bilo maglovito, hladno, dok su moji prijatelju u tom istom trenu bili na plaži. Bilo mi je zaista teško prilagoditi se na to."
"U timu su me dočekali igrači poput Roberta Baggia i Tota Schillacia, kojima nisam mogao 'odbiti pero'. Giovanni Trapattoni me je uveo u igru protiv minhenskog Bayerna. Izgubili smo minimalnim rezultatom zahvaljujući mojoj užasnoj povratnoj lopti prema Stefano Tacconiju. Još uvijek se sjećam naslova u novinama... Sutradan su me osjećaji izjedali. Tada se iz nikuda pojavio Trapattoni i vjerovatno je znao sve misli koje prolaze mojoj glavom. Rekao mi je tada: 'Nije zar da još uvijek razmišljaš o sinoćnjoj greški? Ma daj! Razmišljaj o budućnosti, ostat ćeš ovdje još dugi niz godina, sve je u redu.' Da Trapattoni tada nije bio tu, zaista ne znam da li bih ostao u Juventusu."
"Sjećam se da je Marcello Lippi svojim dolaskom iz Napolija donio ogromne ambicije i odlučnost. Bio je veoma važan, bio je u stanju da nam jasno predoči svoje zahtjeve. Dotakli smo dno porazom od Foggie, a Lippi nam je rekao da i kada gubimo, moramo gubiti boreći se. Od tada smo stalno napadali, vršili visok pritisak i preuzimali igru od protivnika. Lippi je bio izvrstan, motivisao je tim i lako prenosio svoje ideje. Mislim da je kod trenera najvažnije da posjeduje jasne ideje i da ih umije jasno predočiti svojim fudbalerima. Lippi je oduvijek imao to, baš kao i sjajnu sposobnost da nas motiviše, čak i kada smo morali igrati svako tri dana. Taj Juventus je igrao četiri evropska finala u nizu i kada bolje promislite, to je zaista izuzetno dostignuće."
"Šta sam osjećao kada mi je predata kapitenska traka Juventusa? Kada primite tu traku, to je trenutak kada preuzimate odgovornost. Ne žele svi tu odgovornost. Važno je da kapiten uvijek tim drži na prvom mjestu, ispred vlastitih interesa, čak i kada za to mora platiti skupu cijenu. Prvi Scudetto je bio veoma emotivan trenutak. Sjećam se Scudetta koji smo osvojili u Udinama, godinu dana nakon što smo isti sa Carlom Ancelottijem izgubili u Perugiji. To je bilo devastirajuće, sedam dana nisam mogao da spavam. Ni trena. Bili smo izgubili već osvojeni Scudetto."
Nakon igračke karijere Conte se u Torino vratio u ulozi taktičara, u vremenu kada je iza Stare dame stajao dvogodišnji neuspjeh. "Prvi Scudetto u ulozi trenera je bio najveće dostignuće moje karijere, najveća radost. Slavili smo u veoma teškoj situaciji, u sezoni u koji smo ušli sa sedme pozicije i u kojoj nismo uopšte važili za konkurente. Stvorili smo sjajne odnose u svlačionici i jedni spram drugih uživali bezuslovno povjerenje. Da sam rekao: 'Bacimo se sa zgrade,' učinili bi to. Takva nas je vjera i jedinstvo krasilo."
"Stigao sam u Juventus sa uvjerenjem da se možemo u prvoj sezoni dokopati mjesta koje vode u Ligu prvaka. Jednakog je uvjerenja bio i predsjednik Andrea Agnelli. U godini kada sam stigao Juventus je napustilo mnogo igrača, u procesu je bila obnova igračkog kadra koja nije bila slučajnost kako je klub dvije godine za redom završavao na sedmoj poziciji. Tadašnji Milan je trebao dominirati sa Zlatanom Ibrahimovićem, Gennarom Gattusom, Alessandrom Nestom, Robinhom - imali su tim za vrh. U usporedbi sa njima, bili smo inferiorni u svakom smislu."
"Mislim da je to bila naša prednost, jer kada ste očito jači, tada morate pobijediti i sav pritisak je na vama. Pobijedili smo jer smo bili gladniji uspjeha, imali smo veću odlučnosti. Ne zaboravite da je u tim godinama inter osvojio tripletu, Napoli imao Edinsona Cavania, ali su ljudi tek naknadno shvatili kako je bila pametna naša strategija prelaznog roka. U klub je stigao Anrea Pirlo kao slobodan igrač, Stephan Lichtsteiner i taj, tada nepoznati, Arturo Vidal."
Alessandro Del Piero je igrao skupa sa Conteom, a klub je nakon 19 godina vjernosti napustio upravo u vremenu dok je ovaj imao trenersku palicu u svojoj ruci. "Alessandro je bio jedan od najvećih sportskih talenata. Sretan sam što sam imao Alessandra Del Piera i Gianluigia Buffona kao saigrače, ali i kao fudbalere u svom timu. Oni razumiju teškoće, dijelili smo radost i patnju, kako Juventus jeste osvojio mnogo, ali i izgubio mnogo."
"Ale je bio tako važan, da iako nije uvijek počinjao meč od starta, u trenutku kada bi izašao na teren, on bi već mijenjao tok utakmice. U vremenu odluke da li ćemo osvojiti Scudetto ili završiti drugi, oslanjao sam se na njega, igrao je jer je posjedovao osjećaj odgovornosti i klasu koja pravi razliku. Sjećam se njegove posljednje utakmice protiv Atalante kada je rekao zbogom. Cijeli stadion je bio na nogama. Sjećam se da je sudac zaustavio utakmicu na tri minute. Čak i igrači Atalante su aplaudirali i pozdravili velikog šampiona, ali također i sjajnu osobu."
Antonio Conte je nakon tri godine preovedene na klupi Juventusa otišao u ljeto 2014. godine, dva dana nakon početka priprema za novu sezonu. "Moji roditelji su vršili pritisak na mene da preuzmem posao selektora Italije, kako je biti u tom svojstvu ogromna čast. Iznad svega, nakon tri godine tako intenzivnih emocija sa Juventusom, preuzimanje nacionalne palice je predstavljalo u neku ruku i poštovanje spram Juventusa."
"Godina i pol na klupi Azzurra je bila predivna, ali ono što smo stvorili u tih 45 dana (putovanje na Euro 2016. godine, prim. prev.) je izvanredno, jedinstveno. Bili smo familija. Na dan kada smo otputovali u Njemačku na utakmicu četvrtfinala, pojavile su se i suze, znajući da već naredni dan nećemo više biti na okupu. To me zaista potreslo. Bilo je prekrasno iskustvo dijeliti te emocije sa svim u reprezentaciji, uključujući i ekipu koja se brinula o tehničkim stvarima. Da smo bili bolji u tom izvođenju jedanaesteraca, mislim da bi imali veliku šansu podignuti taj trofej."
Conte je već bio potpisao ugovor sa Chelseaom prije odigravanja završnice EURO 2016. godine. Da li ste se u nekim trenucima EURA pokajali zbog te odluke i kako jako brzo napuštate selekciju? "Da. Bilo je toga. Da već nisam potpisao ugovor sa Chelseaom... Ne mislim da bih drugačije napustio te momke."
"Imao sam samo tri dana odmora prije preuzimanja posla u Chelseau, preda mnom je stajalo novo iskustvo i dao sam sebe srcem i dušom u to. Trenirati strani klub je potpuno drugačije iskustvo, klub sa potpuno drugačijim igračima, potpuno drugačijim navikama. Bila je to značajna promjena u svakom smislu."
"Roman Abramovich je veoma zahtjevan, ali jednako tako strastven naspram fudbala. Želi da zna sve o tom sportu, često dolazi na naše treninge kako želi razumjeti naš rad. To postoji izuzetna struktura i posao menadžera je sveobuhvatan. U Italiji, kao trener radite sa različitim sportskim direktorima. Ovdje je menadžer u centralnoj ulozi koji treba da pravi odluke u mnogo različitih područja."
"Kada sam stigao u Juventus, poznavao sam okruženje. Znao sam gdje da gledam pod tepih da pronađem prljavštinu. Chelsea je potpuno novo okruženje za mene, tako da to doista otežava rad. Tu ima mnogo talenata, ali sam talent nije dovoljan, potreban je trener koji će od toga stvoriti tim. Svjesni smo da trener ovisi o rezultatima, ali i kako rezultati ne dolaze bez napornog rada. To je izazov. Drugi jezik. Ja se naravno služim svojim maternjim jezikom, kako su moja žena i djeca još uvijek u Italiji. Još uvijek osjećam strast da izrazim svoje ideje. Znao sam da će ovdje biti teže raditi na tomu, kako smo u Italiji naviknuti na veći rad na taktici."
Conte je ranije izjavio da je poraz poput smrti. Da li je to vaša tajna? "Ne ponosim lako poraze, trudim se da ih zaobiđem na bilo koji način. Trudim se da svojim igračima dam dovoljno informacija kako bi izbjegli poraz. Kada se poraz ipak desi, tada ne spavam. Želim razumjeti šta se desilo, kako bi isto mogli izbjeći naredni put. Volio bih da sam nešto više površniji, opušteniji, ali isto tako znam da kada se to desi, da ću izgubiti pravog sebe."