06/08/2018

Juventus: Historija u crno-bijelom Adama Digbya, poglavlje II

u 17:25h / Kategorija:
Juventus: Historija u crno-bijelom Adama Digbya, poglavlje II
Foto: Ju1897.net portal

Budući da smo uvijek stremili najboljem, odlučili smo da vas počastimo novom poslasticom. Riječ je o premijernom i autorskom prevodu knjige Adama Digbya, "Juventus: A History in Black and White," koju ćemo vremenom, u postupnosti objavljivati u poglavljima. Ideja je potaknuta željom za upoznavanjem šire javnosti detaljima slavne historije našeg voljenog kluba, od samih početaka pa sve do velikih pobjeda koje i danas slavimo.

Uživajte, vaš Ju1897.net tim!


POGLAVLJE II

Izvorni heroji: Giampiero Combi & pet zlatnih godina (Quinquennio d'Oro)



Bila je to je vrsta priče koja obitava u snovima. Priča kakvu nikada ne biste mogli prodati Hollywoodskoj filmskoj industriji. Mala je vjerovatnoća da bi filmska publika iskontrolisala nevjeru o postojanju junaka koji je dao toliko mnogo svom lokalnom klubu i pomogao mu dostići nevjerovatan uspjeh, nastavljajući činiti isto i na međunarodnoj sceni, vrativši se nakon okončanja karijere da bi u ulozi kapitena branio boje svoje zemlje na Svjetskom prvenstvu. Zamisao o junaku koji pokušava ubijediti prisutne da na turniru koji se održava u državi njegovog rođenja moraju podići trofej prije nego se i konačno povuče sa fudbalskih terena - jednostavno ne bi odgovarala filmskom platnu.

Međutim, to je upravo put kojim je gazio Giampiero Combi, uživajući nevjerovatnu karijeru koju su rijetki mogli i sanjati. Rođen u Torinu 1902. godine pridružio se mladoj generaciji Juventusa i postepeno napredovao do prvog tima u kojem je debitovao 1922. godine u susretu sa Milanom. Sa 21. godinom golman je prikazao nevjerovatnu zrelost i veoma brzo zacementirao svoje mjesto nastupivši u svih deset narednih utakmica te sezone.

Do završetka sezone 1922/23 u kojoj je Combi odigrao sve utakmice sem jedne, Genoa i Pro Vercelli će ukupno sakupiti šesnaest ligaških trofeja. Bianconeri su još uvijek imali svega jednu titulu, onu iz 1905. godine i bili su poprilično udaljeni od konkurencije. Sve će se to promijeniti već od jula 1923. godine kada će par događaja zauvijek promijeniti lice Calcia.

Šampionat, koji je do tada bio podijeljen na više načina, sada će biti ujedinjen (sa regionalnih grupa šampionat je sastavljen u dvije skupine čiji su prvoplasirani timovi odigravali konačno razigravanje za titulu, prim. prev.), a mjesto predsjednika Juventusa preuzeo će Edoardo Agnelli. Ubrzo će Agnelli i defanzivac Virginio Rosetta podstaći nešto što bi se moglo okarakterisati jednim od prvih skandala u italijanskom sportu. Nastupajući kao amater u lokalnom klubu, Pro Vercelliju, Virginio je bio idealizovan od strane navijača, ali će prihvatiti unosnu ponudu vlasnika Juventusa da se preseli i zaposli kao računovođa u Torinu. Činilo se da će Juventus konačno uzeti tu dugo očekivanu titulu, ali će Vercelli i Genoa, koji su šampionat završili iza leđa Bianconera uložiti tužbu, a Juventusu će biti oduzeti svi bodovi ostvareni u utakmicama u kojima je nastupio Rosetti.

Incident nazvan "Caso Rosetta" ostat će na lošem glasu jer će na kraju dovesti do porasta broja transfera, zarade i nastanka profesionalnog fudbala u italijanskom sportu. Često zaboravljeno, bio je to nedvojbeno veliki korak poput Bomanove presude iz 1995. godine, ali je Agnellijev Juventus srušen na peto mjesto tabele šampionata, a titula je još jednom pripala Genoi. Međutim, nakon što je Rosetti potvrđeno da može nastupati u Juventusu, rodit će se nova era Stare dame, sa srcem tima u vidu Combia Bianconeri će započeti jedinstvenu dominaciju.

1924. godine Combi će, pozvan od velikog Vittoria Pozza debitovati u reprezentaciji Italije. Međutim, ostat će to susret za zaborav, budući da će Azzurri biti demolirani od strane Györgya Molnara i Mađarske. Srceslamajućih 7-1 još uvijek važe za nacionalni rekordni poraz. Takav rezultat nije ponudio samopouzdanje mladom golmanu koji će se vratiti domaćim obavezama pred sezonu 1925/26 odlučan da svoj tim odvede do uspjeha.

Njegova odlučnost odvest će Juventus u prvo ligaško razigravanje nakon pet godina, a za protivnika ih je čekao prošlogodišnji šampion, Bologna. Prvi susret završen je rezultatom 2:2, a nakon napetog remija bez golova u uzvratu, uz nepostojanje pravila o pogotku u gostima, igrala se majstorica na neutralnom terenu u Milanu. Juventus je nastupio trijumfalno, osiguravši drugi historijski naslov uz pomoć nevjerovatnog pogotka Ferenza Hirzera.

Mađarski napadač zabio je zastrašujućih 35 pogodaka iz svega 28 utakmica, a u stopu ga je pratio Pietro Pastore sa svojih 28. Njihovo osvajanje titule bilo je nevjerovatno, budući da su gledali smrt svog trenera Jena Karolya kao posljedicu srčanog udara svega par dana pred dva finalna susreta. Jenov sunarodnjak, Jozsef Viola, ujedno i veznjak u timu Bianconera, preuzeo je ulogu trenera i istu obnašao tokom naredne dvije godine.

Tokom istog perioda Rosetta i Combi poveli su Italiju do bronzane medalje na Olimpijskim igrama 1928. godine. Vidjevši kako Umberto Caligaris uz Juventusov dvojac čini gotovo neprobojnu odbranu, Agnelli če još jednom reagovati. Ubrzo će predsjednik potpisati ugovor sa Casaleom i svojom odlučnošću donijeti na svijet jedan od najčuvenijih defanzivnih trijada ikada viđenih. Legendarni trio Combi-Rosetta-Caligaris je rođen, a Juventus je dobio svoje prve prave heroje.

Dvojica defanzivaca su se do tada konstantno borili za jedno mjesto u Pozzovom nacionalnom timu, imajući konkurenciju u Genoinom sjajnim štoperu, Renzu De Vecchiju. Sada, kada su obojica bili u Torinu, njihovo razumijevanje je iz sezone u sezonu podizano na viši nivo i uskoro će preuzeti pozicije u timu Azzurra. Ipak, Combi je bio taj koji će ih držati na okupu. Combi će postati možda i prva superzvijezda Juventusa i zasigurno pionir sjajne tradicije golmana Bianconera.

Za razliku od giganta koji danas čuvaju stative, Combi je bio visok svega 171 centimetar, ali je bio dovoljno snažan da preživi mnoge izazove kojima današnji golmani ne bi odgovorili. Zbog nedostatka zaštite bio je nekoliko puta ozljeđen sudarima sa protivničkim napadačima, odigravši i čuvenu utakmicu protiv Modene sa tri slomljena rebra.

Tokom karijere pratila ga je reputacija nevjerovatne konzistencije, rijetko je imao loš nastup. Tomu je poprilično pridonijelo i nevjerovatno zalaganje na treninzima, posvetivši se ranim jutarnjim buđenjima kako bi odrađivao rigorozne gimnastičke i tehničke treninge. Izmislio je rutinu nabijanja lopte o zid kako bi ju hvatao u cilju treniranja refleksa. Njegovi napori su se isplatili dopustivši mu da postavi rekord Serie A po minutama bez primljenog gola - 934 minute u sezoni Serie A 1925/26, koji i dan danas stoji netaknut (nedavno oboren od strane Gianluigija Buffona, prim. prev.).

Nakon osvojenog Scudetta iz 1926. godine, Juventus će proći kroz kraće prokletstvo, završivši naredne četiri sezone dva puta na drugoj, te dva puta na trećoj poziciji. Te sezone su prethodile konačnom spajanju šampionata u jedinstvenu tabelu. Samo godinu dana poslije, torinski gigant započet će period dominacije koji tek treba da bude previđen od nekog kluba sa poluostvra (do trenutne ere Juventusa, prim. prev.).

Tokom narednih pet godina,u eri koja će kasnije biti poznatija kao Quinquennio d'Oro ili pet zlatnih godina, po prvi put Juventus će uspjeti uživati u održavanom uspjehu. Nakon što su sa zavišću gledali Genou i Pro Vercelli kako upisuju svoje ime u ranu historiju Calcia, došao je i red da Stara dama učini jednako. Bianconeri će osvojiti pet uzastopnih titula, nešto što će do današnjeg dana ostati neprevaziđeno.

U cilju ostvarenja tog istorijskog čina Agnelli je uspijevao konstantno pojačavati tim, koristeći svoje lično bogatstvo za izgradnju tima. Carlo Carciano doveden je za ulogu trenera tima, čovjek cijenjen kao sjajan strateg i tehnički trener od nikog manje nego legendarnog Vittoria Pozza. Carlo je bio posvećen učenik Metodo sistema osmišljenog od strane Pozza.

Carcano je trenirao Bianconere od 1930. do 1934. godine, vodivši klub kroz najtrofejniji period klupske historije i do danas ostavši jedini trener koji je sa bilo kojim timom osvojio četiri uzastopne titule šampionata (do sezone 2017/18 i Massimiliana Allegrija, prim. prev.). Tokom istog perioda izgubio je svega dvanaest utakmica, a taktičke sposobnosti je Pozzo opisao riječima "disciplina, trening i organiziranje utakmica demonstrirani od strane jednog šampiona poput Carcana".

Njihova 2-3-2-3 formacija će zauvijek ostati besmrtan dio fudbalskih taktičkih stolova diljem svijeta od koje je možda i najviše koristi imao Luis Monti, Argentinac koji će nastupiti u dva finala Svjetskih prvenstava sa dvoma različitim nacionalnim timovima. Igrajući na sredini terena vjerovatno je postao prvi defanzivni vezista u svjetskom fudbalu, budući da ga Carcano molio da se vraća i suočava sa razvojem protivničkih napadačkih akcija, te da markira određene protivničke napadače.

Monti se bez pogovora povukao pružajući pomoć u pokrivanju terena svojim bekovima i utirući temelje novoj ulozi na terenu - Mediano. Bio je to jasno neustrašiv igrač sa najboljim uklizavanjima u svojoj generaciji, ali i sa tehničkim umijećem kojim je vremenom zaradio nadimak "double wide" zbog svog nevjerovatnog umijeća pokrivanja terena.

Nadalje, još jedna legenda Bianconera i jedan od prvih velikih golgetera u historiji Juventusa, Felice Borel II napredovao je uprkos staronoj dobi od svega 18 godina iz redova Primavere uz sjajnu golgetersku statistiku od 29 pogodaka kroz 28 utakmica u sezoni 1932/33. On će tokom svoje dvanaestogodišnje karijere u Juventusu nastaviti tim sjajnim nizom postigavši 157 pogodaka u 308 utakmica u crno-bijelom dresu, što ga s pravom postavlja na šestu poziciju vječne tabele najboljih strijelaca.

Ipak, ovaj tim građen je na izvrsnosti nevjerovatno talentovane trojke u pozadini. Do perioda kada su titule počele stizati u Juventus kao na traci, Rosetta i Caligaris su sazrili u gotovo nepobjediv par. Tokom pet godina dominacije tim je primio svega 149 pogodaka naspram 429 golova koje su zabili protivnicima u istom periodu, a zasluge pripadaju gotovo u potpunosti troma ranim ikonama kluba. Rosetta je postao sjajan organizator, preuzevši kapitensku ulogu i vodeći tim svojom odlučnošću. Sjajno je čitao igru, često ispravljao greške saigrača i spašavao svoj tim u brojnim prilikama.

Trio je sada postao ključan i u klubu i u nacionalnom timu, pomogavši Juventusu da naprave prve korake na internacionalnoj sceni dosegnuvši do polufinala Mitropa kupa koji je bio rani prethodnik Kupu šampiona i Ligi prvaka. Međutim, dok se Italija pripremala da udomi Svjetsko prvenstvo 1934. godine i dok je dvojac Juventusa jasno bio na vrhu svojih karijera, Combi je šokirao i Juventus i nacionalni tim odlukom o svom povlačenju iz profesionalnog fudbala. Umoran od odigravanja preko 350 utakmica od svog debija odlučio se tada, sa skoro 32 godine da je vrijeme da okonča svoju karijeru. Uprkos preko 40 odigranih utakmica u ulozi kapitena legendarni golman odlučio se da je vrijeme da njegovu ulogu preuzme neko mlađi.

Za vodećeg kandidata pojavio se Carlo Ceresoli, tadašnji golman ambrossiana-inter, te zamjenivši Combija pokazao se ključnim u kvalifikaciji Azzurra za završnicu turnira. Njegov nastup u finalnoj pobjedi nad Grčkom rezultatom od 4:0 bio je toliko razvikan da se vjerovalo da je i zvanično preuzeo ulogu glavnog golmana reprezentacije. Ipak, sudbina je umiješala svoje prste još jednom kada je Ceresoli na treningu slomio ruku, a selektoru Pozzu nije preostalo ništa drugo nego da se obrati Combiju i zamoli ga da još jednom stane na gol Azzurra.

Prva utakmica na završnici turnira odigrana je u okviru osmine finala 27. maja 1934. godine. Azzurri su slavili sa ubjedljivih 7:1, a ništa manje nego sedam igrača Juventusa našlo se u početnom sastavu. Azzurri su na utakmicu četvrtfinala putovali u Firenzu gdje su trebali nastupiti protiv Španije, a nakon ozljede Rosette Combi je opet navukao kapitensku traku. I on, kao i protivnički golman Ricardo Zamora odigrali su nevjerovatnu utakmicu u susretu koji se i danas smatra jednom od najgrubljih i najnasilnijih utakmica u historiji Svjetskih prvenstava. Nakon remija rezultatom od 1:1 utakmica je ponovljena već narednog dana, a Italija je slavila pogotkom Giuseppea Meazze, kako su obje reprezentacije uveliko izmijenile svoje sastave nakon prvobitnog barbarskog dvoboja.

Combi se i u polufinalu još jednom iskazao istinskom zvijezdom, odigravši jedan od svojih najboljih nastupa i time zaustavivši Austrijski "Wonder Team". Njihov zastrašujući napad nije prošao pored Combija, a Italija je još jednom slavila rezultatom od 1:0, osiguravši mjesto u finalu u kojem se trebala suočiti sa visoko cijenjenom Čehoslovačkom. Čekala ih je utakmica utakmica visokog kontrasta između umjetnički nadarenih istočnih evropljana i agresivnih i taktički smionih Azzurra, kojima je bilo naređeno da "pobjede ili umru" od strane Benita Mussolinija.

Nisu razočarali Il Ducea, iako su igrali relativno loše dok ih nije razbudio pogodak Antonina Puča. Italija je potom krenula naprijed i izjednačila preko Juventusovog Raimonda Orsija. Gol je bio djelo briljantnog umijeća, sa brzim okretom Orsi je izbacio svog čuvara, a uslijedio je nevjerovatan udarac koji je matirao nemoćnog golmana. Utakmica je otišla u produžetke, a Pozzova bolja kondiciona priprema se isplatila kako su italijani izgledali mnogo bolje na terenu od svojih protivnika. Meazza je probio po desnom krilu, centaršutom uposlio Enriquea Guaitu koji loptu savršeno odlaže pred napadača Bologne, Angela Schiavia. Angelo je lako pogodio mrežu, a Italija je pred domaćim navijačima i zadovoljnim Mussolinijem postala prvakom svijeta.

Mussolini će bogato nagraditi tim koji je u narednom periodu koristio u propagandne svrhe, a oni su uživali nezapamćen uspjeh. Trijumf je je potencirao i zlatnu medalju na Olimpijskim igrama 1936. godine, kao i novo slavlje na Svjetskom prvenstvu dvije godine kasnije. Bio je to najdominantniji period nekog nacionalnog tima, a ovaj je bio sačinjen od Juventusove jezgre. Ukupno, četrnaest članova Juventusa pridonijelo je tim uspjesima, postavši poznatiji pod imenom "Nazio-Juve", kako su se uspjesi nacionalnog tima ogledali u Juventusu.

Na domaćem frontu, Juventus će osvojiti još jednu titulu, ovoga puta bez Combija koji se, kao što je i obećao povukao sa profesionalne scene nakon što je u ulozi kapitena odveo Italiju do konačne slave. Ipak, njegova strast za fudbalom neće izblijedjeti i zahvaljujući svojim izvanrednim odlukama i inteligenciji, obnašat će u budućem periodu razne pozicije u klubu i italijanskom tehničkom komitetu. Život će mu biti tragično prekinut 1956. godine nakon što će doživjeti srčani udar dok se bude vozio kroz Imperiju. Željan da bude povezan sa proslavljenim nacionalnim timom, Mussolini će narediti da se 1933. godine stadion nazove po njegovom imenu, stadion koji će eventualno vremenom ponijeti naziv Stadio Olimpico, trenutni dom Torino FC (današnji Stadio Olimpico Grande Torino, prim. prev). 

Klub će proći kroz loša vremena nakon bizarne smrti Edoarda Agnellija 1935. godine. Hidroavion kojim je putovao pao je, a glava mu se našla na putu još uvijek okretajućeg propelera. Predsjednik je poginuo na licu mjesta. Stara dama će se mučiti u njegovoj odsutnosti, a nekolicina velikih igrača će napustiti klub već u istoj sezoni nakon tragedije. Gubitak će klub poslati u praktično slobodan pad, a nakon perioda dominacije podvući će se crta. Desit će se to petnaest godina prije nego Juventus bude ponovo krunisan titulom šampiona Italije, najduži period bez te titule od kada je klub preuzela familija Agnelli.

Combijev dvojac iz čuvene defanzivne trijade ostat će trenirati klub, a Rosetta će u ulozi trenera/igrača voditi Juventus do prve titule Coppa Italia 1938. godine. Nakon četiri godine zamijenit će ga Caligaris, ali niko ih na terenu više neće uspjeti ponoviti njihov niz pobjeda. Caligaris će nakon svega dvije sezone biti zamijenjen još jednim saigračem, Federicom Muneratijem, a mnogi igrači tog nevjerovatnog tima će kasnije poći njihovim stopama.

Luigi Bertolini, Giovanni Ferrari, Luis Monti, Reanato Cesarini i Felice Borel će u budućem periodu pokušati na klupi Juventusa, ali izbjeći će im sve što bi se moglo povezati sa slavom. Juventus će biti primoran sačekati neko vrijeme da bi dominirao poluostrvom kao što je to činio tokom Quinquennio d'Oro i taj tim ne bi smio nikada biti zaboravljen.


Preveo i uredio Denis Vuk, sva prava zadržana / Ju1897.net portal.


Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Ju1897.net Portala. Korištenjem Portala, korisnik prihvata Uslove korištenja, kao i sve njegove izmjene i dopune. Smatra se da su korisnici kontinuiranim korištenjem Portala ili bilo kojeg njegovog dijela, u svakom trenutku upoznati s aktuelnim pravilima korištenja, te da su ih razumjeli u cijelosti. Ju1897.net Portal zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja, kao i da iste autore sankcioniše zabranom komentarisanja. Za više pojedinosti posjetite naše Uslove korištenja.