On je savršeni „dva u jedan“, i često izgleda kao napredni proizvod najboljih svjetskih naučnika, osmišljen na MIT-u i konstruisan u Japanu.
Svijet je prošlog utorka očekivao zatvorenu šahovsku partiju po diktatu Carla Ancelottia, u kojoj bi, poslije iscrpljujuće bitke pješadije i konjice, jedan nemilosrdni laufer po imenu Cristiano Ronaldo prošao dijagonalno i napravio pometnju u odbrani domaćina, a dobili su sasvim otvorenu utakmicu – trči tamo, trči ovamo, otvori kontru, raspali centaršut, guraj napred, možda bez mnogo ljepote, iako sa povremenim bljeskom nekog majstora, ali utakmicu čak i previše gledljivu za uobičajena prva polufinala Lige prvaka.
Lako je podcijeniti protivnika kada izađe na megdan Realu – činili su to i na poluvremenu kojekakvi „stručni konsultanti“, predvidjevši, potpuno pogrešno, da će madriđani slomiti torineze u nastavku, ali nikome tko se makar malo razabira u fudbalsku historiju pobjeda Juventusa nije iznenađenje.
Naprotiv. Kada se domogne nokaut-faze, najveći italijanski klub, na teren ne izvodi samo Pirla, Teveza, Lichtsteinera ili, zamislite, Sturara. Ne, onda taj crno-bijeli dres postaje natopljen znojem svih majstora koji su ga nosili i u njemu dizali trofeje, od Zofa, Sivoria i Platinia, pa Sciree i Baggia, preko Davidsa i Zidanea, do Del Piera i Trezegueta.
A takvom se sastavu, priznat ćete, nije lako suprotstaviti, čak i kad imate sve pare svijeta, svo taktičko umijeće Carla Ancelottia, ponajboljeg stratega ove igre.
Oči su u utorak uvečer na bučnoj Juventus areni, naravno, bile uprte u Mozarta u crno-bijelom, i njegovog najboljeg prijatelja što nije Sallieri, već okretna guja, argentinac s ožiljkom na licu i nuklearnim arsenalom skrivenim u kopačkama – i Pirlo i Tevez možda igraju svoje posljednje velike evropske utakmice, jer im je tako čeif, jer im je tako došlo, pride Argentinac nikada nije igrao ovako, nikada sa ovolikom željom, nikada s toliko posvećenosti. Sa druge strane je bio Ronaldo, napaljen kao tetrijeb kad god stigne na najveću scenu, pogledom smo tražili i Gareta Baila, ali kao duha blijedog velšanina nije vidjela ni kamera, a kamoli Giorgo Chiellini...
No ko je umeo da gleda, znao je da će onu pravu bitku – prvo protiv sebe, a onda i rivala - u stvari voditi (i naposletku dobiti) onaj čileanac, od čije igre Juventusova zavisi skoro kao i od raspoloženja najimpozantnije brade u modernom fudbalu.
Ok, Biankoneri su dovoljno veliki tim da protiv Fiorentine, Sampdorie i sličnih klubova koji im u Serie A dolaze kao pred streljački vod mogu da budu dominantni i bez njega, ali u ovako velikim utakmicama, posebno kada nema Paula Pogbe, pretorianac je nasušan, potrebniji više nego sudija koji neće padati na Ronaldove fore i ironične osmjehe i aplauze...
Arturo Vidal, tetovirani ratnik sa imidžom zastrašujućeg člana nekog narko-kartela, kojeg šalju da obavi najprljavije poslove, momak odrastao u najsiromašnijim djelovima Santiaga, dječak koji je onu rečenicu „nema ni za hljeb“ živjeo , eto, makar Tevez i on imaju dobru temu za razgovor , dok je učio da igra fudbal na ulicama glavnog grada Čilea u koje još nije stigao niti asfalt, a kamoli kanalizacija (Arturo će kasnije pričati da mu je to šutanje fudbala po makadamu, kamenju i prašini mnogo pomoglo, jer nikada ne bi toliko usavršio kontrolu lopte da je od početka za podlogu imao mekani tepih s engleskom travom), imao je štošta da dokaže.
Nekoliko sezona unatrag najstandardniji Juventusov štih, u utorak uvečer borio se prvo protiv sebe, prvo za spas godine u kojoj nimalo ne liči na onog momka od prije dva, tri proljeća.
A što je taj igrao! Malo je fudbalera sa takvim predispozicijama kao Arturo Vidal, i još manje onih koji su te predispozicije umjeli da stave u pun pogon.
Jednako sposoban da utjeruje strah u kosti odbrambenim igračima i da diriguje napadima svog tima; destruktivan i kreativan kako je to umjeo da bude možda samo Edgar Davids ili, na vrhuncu karijere, Roy Keane – mada neuporedivo darovitiji od irca i za tri koplja spektakularniji od holanđanina – Vidal je zaista, nije fraza, i jedanaesti i dvanaesti čovjek svoje ekipe na terenu.
On je savršeni „dva u jedan“, i često izgleda kao napredni proizvod najboljih svjetskih naučnika, osmišljen na MIT-u i konstruisan u Japanu, kao da je stigao sa neke kompjuterske igre, kao oružje iz filmova smještenih u budućnost koja su i top, i tenk, i buldožer, i bespilotna letjelica i nosač aviona.
Fudbalski Transformers, otprilike, u stalnoj borbi sa sudijama i njihovim razmahanim kartonima, često jedinim načinom da ga se zaustavi...
Neumoran kao pit-bul u tjeranju, već u sljedećoj sekundi iz njega će se javiti nasmijani, za ples raspoloženi južnoamerikanac i odigrati savršen pas, i šutnuti iz trka pravo u rašlje; može sve što je mogao i Gatuzzo, a može sve što može i Luka Modrić; i premalo se, nažalost, u svetu modernog fudbala koji je odujvek bio opčinjen „tandemima“, govori o savršenstvu para Pirlo - Vidal, o tomu kako jedan drugog nadopunjuju, umjetnik i njegov najbolji šegrt, onaj što često bolje od majstora zna koju glinu treba gdje upotrijebiti, a kada udariti dlijetom na pravo mjesto. Pa još kada im se priključio stasali Pogba, ovaj triling mogao je da izađe na crtu svakom na cijelom svijetu.
Tako je bilo sve do prošlog ljeta. A onda je Arturo postao tek senka igrača koji je bio.
Postoji onaj američki izraz „Sophomore slump“, koji označava drastični pad u formi nekog tko je premijernu sezonu odigrao kao u transu; u umjetnosti se to naziva sindromom ili prokletstvom „drugog albuma“ ili „trećeg filma“ - lako je impresionirati jednom, treba to raditi u kontinuitetu...
Vidal je postao nevoljni maneken onog samo fudbalu znanog oboljenja: on boluje od pete sezone, možda i najopasnije za jednog profesionalca. Već si se odavno navikao na grad i na tim, naosvajao si se trofeja i nadobivao simpatija sa tribina, i došlo je do blagog zasićenja.
Takvi i slični razlozi navodili su se uporno na Apeninima u objašnjenju Vidalove loše forme, ali bilo je tu mnogo više od „pete sezone“, pa i više od povrede koju je vukao kroz čitavo Svjetsko prvenstvo ili odlaska Antonija Contea, s kojim se čileanac jako dobro razumio, i ideja novog allenatorea Allegria.
Da li je za sve kriv Mundial? Perjanik najbolje generacije u istoriji čileanskog fudbala – ona koja se preko Šekularca i Skoblara domogla trećeg mjesta na planeti 1962. učinila je to na domaćem terenu i u čudnijem sistemu takmičenja – maštao je da će plima „crvenog talasa“ dobaciti do same završnice Svjetskog prvenstva u Brazilu; ta fantazija ostala je poput pečata na onoj prečki koju je nepogrešivo ovjerio Maurizzio Pinilla u Belo Horizonteu, Vidal će pred kraj regularnog dijela duela protiv domaćina izaći zbog iscrpljenosti i neće biti tu da šutne jedanaesterac, mada bi i s njim čileanci vjerovatno ispali, bilo je to, na očaj svih „neutralaca“, negdje zapisano...
Ili su milioni – uglavnom funti – koji su se vezivali za njegovo ime u ljetošnjem prijelaznom roku, kada je bio meta broj jedan Luia van Gaala u Unitedu, uspjeli da mu poremete težište, pa je i sam, jesenas, kada je umio čak i da promaši jedanaesterce, kada nije uspjevao da odigra ni kratak pas, a kamoli onaj svoj „lelujavi“ s kraja na kraj igrališta, pomislio da je bilo bolje da je otišao iz Torina?
Sve to moglo bi da postane nevažno. Sve to pada u sjenku dvomeča čiji je prvi čin pripao Juveu i Vidalu.
Bilo da ostane u Juventusu ili da ode, Arturo Vidal zna da će mu, i poslije svih golova i asistencija, naredna utakmica – ili naredne dvije, ako u Madridu bude sve išlo kako treba za italijane – odrediti mjesto u historiji kluba iz Torina. A ta se historija počesto preklapala sa najljepšim poglavljima historije svjetskog fudbala.
Odigraj loše na Bernabeu, Arturo, i svi će pričati o toj prokletoj petoj sezoni, o padu forme iz kojeg ne možeš da se uzdigneš, o tome da si već bivši i potrošen. Zaustavi atake Reala, namjesti gol ili ga daj, i onda će bol Belo Horizontea i stupor čitave sezone 2014. na 2015. nestati kao da ih je odnio tvoj klizeći start.
A ako se to dogodi, onda će vrlo lako onaj dres, u koji je utkano umjeće i Platinia i Sivoria i Davidsa i Zofa i Zidanea i Sciree i Baggia, Del piera u Berlinu dobiti još jednu aromu, još jedan sloj za vječnost.
Zamirisaće to crno-bijelo najzad i na uske uličice i uboge straćare Santiaga, na kočopernog trinaestogodišnjaka koji praznog stomaka juri za loptom, na momka koji 28. juna 2014. u suzama gleda kako Čile ispada od gorega, na jedinog igrača koji u jednakom odnosu uljeva strah i izmamljuje osmjeh na lice navijača.
Autor: Marko Prelević
Autor: Marko Prelević