Legende Juventusa: William John Charles, CBE

Prije oko 11 godina, 2004. godine, William John Charles preminuo je u dobi od 72 godine. Poznatiji kao John Charles ili "Il Gigante Biono" (nježni div), velšanin je bio jedan od najuspješnijih internacionalaca Serie A u vremenu provedenom u Juventusu.

Između 1957. i 1962, igrao je pored legendi poput Omara Sivoria i Giampiera Bonipertia, Charls i njegovi Bianconeri dominirali su italijanskim fudbalom. Visok 188cm i kao "od brda odvaljen" Charles se za malo odlučio za karijeru boksera. Rođen 1931. godine, odrastao u siromašnim okrugu Swansea u Welsu, sport je bila jedina zabava za dijete.

Igrao je fudbal sa svojom braćom i sestrama, ali isto tako boksao u lokalnom klubu. Nakon što mu u boksu ponuđen ozbiljniji angažman, njegova prestravljena majka je odlučila kako je bolje da joj se dijete igra na blatnjavim terenima već na čistom platnu unutar boksačkog ringa.

Njegov otac, iako je bio na početku razočaran oproštajem od borilačke karijere, se ipak također složio. Johnu je nedostajao taj instikt ubice koji je bio potreban da bi se profesionalno bavio boksom, stvar koja će uskoro postati kvalitetom tokom njegove profesionalne fudbalske karijere.

1946. godine, nakon što je primjećen od strane Swansijevih skauta, mladom Charlesu je ponuđeno mjesto u mladom timu, sa mogućnošću napredovanja, iako u stvari nikad nije dogurao do prvoga tima, kako se tadašnji sastav Swansea borio za promociju, a niti tadašnji trener nije imao namjere davati priliku najmlađima.

Jonh Charles u dresu Leeds Uniteda.

Međutim, nakon što je primjećen od strane skauta Leedsa 1948. godine dok je igrao sa svojim prijateljima, Charles je prvobitno kao posuđeni igrač, a poslije i oficijelno prešao u tim koji se takmičio u drugoj ligi.

Zbog svoje veličine, prvobitno je zamišljen kao igrač odbrane, ali stvari su se ubrzo promijenile.

Sa 17 godina debitovao je na mjestu centralnog odbrambenog u prijateljskoj utakmici protiv Queen of The South i od tada postao standardni član odbrane Yorkshirskog kluba.

U sezoni 1952/53, dok se Leeds mučio, Charles je prebačen u špic napada gdje se izvanredno snašao i postigao neke nevjerovatne golove. Zabio je 26 golova u 28 nastupa, te iako je tražio da ga se vrati natrag u odbranu, njegov tadašnji trener Frank Buckley je bio odlučan da ga ostavi u napadu, gdje je u nastavku postavio novi rekord postigavši 42 gola u sezoni.

Iako golovi više nisi predstavljali problem za Leeds, kvaliteta tima je ostala loša i John je zatražio zahtjev za promjenu kluba. Dobio je ponude Arsenala i Cardiffa, ali su obje odbijene i igrač je ostao u klubu.

Godine 1956, nakon što je postigao 26 golova, Charles je napokon lansirao svoj klub u najelitnije društvo kada su se promovirali prvu ligu.

Zabio je još 38 golova tokom svog igranja u engleskoj elitnoj ligi, ali ovoga puta, kada je Juventus ponudio ogromnih 65 000 funti da ga odvede u Italiju, transfer je bio predobar da bi se odbio i John Charles je i oficijelno postao Bianconero.

John Charles postiže pogodak u prijateljskoj utakmici Arsenala i Juventusa na Highburyju,
utakmici u kojoj su domaćini usprkos golu Charlesa slavili rezultatom od 3:1.

Juventus, usprkos tomu što je u to vrijeme bio jedno od najpoznatijih imena u svjetskom fudbalu, bio je u lošoj poziciji za njih sa 6 godina bez osvojenog Scudetta, i bili su se čak doveli u situaciju da igraju za opstanak u Serie A. Prvobitno je bilo dogovoreno, da ukoliko Juventus ne uspije zadržati status prvoligaša, da dogovor sa Charlesom otpada, iako je Charles već sudjelovao na treninzima Bianconera. Po dolasku, Charles nije sumnjao da će tim iz Torina izboriti opstanak i da se može naviknuti na život u Italiji. 

U svojoj autobiografiji, Charles je redovno uspoređivao luksuzni život u Juventusu naspram onog u Leedsu, i kako italijani mnogo ozbiljnije shvataju svoje karijere sa striktnim dijetama naspram britanske "kulture ispijanja alkohola." Međutim ovo nikada nije predstavljalo problem za Charlesa. Mnogi su predviđali kako će se Charles mučiti u Italiji i kako se neće uspjeti naviknuti kulturi Italije, kao niti stilu italijanskog fudbala, ali pokazalo se obratnim čim se Charles pojavio na fudbalskom terenu.

Sivori, Charles i Boniperti, velika Juventusova tridenta.

Charles je prvi put "osjetio slast" italijanskog fudbala 08. septembra 1957. godine u utakmici sa Hellas Veronom u kojoj je postigao pobjedonosni pogodak za konačnih 3:2. Međutim, pored herojskog nastupa, Charles je svojim komentarima opisivao kako mu je bilo teško u svome prvom nastupu u Serie A, i kako je imao osjećaj "kako trči kroz zidove" sa italijanskom catenaccio filozofijom koja je bila posebno izražena u to vrijeme. Ostala dva strijelca tog dana su bili argentinac Omar Sivori i kapiten ekipe Giampiero Boniperti. Charles je sa njima u narednim godinama činio ubitačnu "tridentu". U svoja dva sljedeća nastupa za Bianconere, Charles je oba puta postigao pobjedonosne golove i već tada postao ljubitelj navijača Juventusa.

U svojoj prvoj sezoni u Torinu je završio kao najbolji strijelac lige sa 28 postignutih golova. Postao je tadašnja senzacija i izabran je za "Najboljeg igrača godine u Italiji."

Njegov izuzetan odnos i način na koji je prihvatao neke od težih prekršaja na terenu mu je dao novi nadimak "Il Gigante Buono" (nježni div). Radije nego da uzvrati udarac, on bi pružao ruku svome "krvniku" i bio je prvi igrač koji je izbacio loptu van terena kako bi se ozljeđenom igraču pružila neophodna medicinska pomoć.

Njegova primanja su bila ogromna u odnosu na one koje je mogao primati u Engleskoj, gdje je u to vrijeme postojalo ograničenje. Postao je slavan, družio se sa filmskim zvijezdama i živio u fantastičnoj vili u Torinu, sa mnoštvom novih automobila i motora parkiranim ispred nje.

Usprkos velikom domaćem uspjehu, osvajanjem trostrukog Scudetta i dva puta Coppa Italije, Charles nije bio u mogućnosti da donese evropski uspjeh u Italiju. U vremenu dok je dominirao Real Mardid, najviše što su uspjeli jeste četvrt finale sa špancima, koji je Juventus izgubio rezultatom od 3:1 u Play-off  utakmici u Parizu.

Nakon pet godina provedenih u dresu Bianconera i sa 93 postignuta gola iz 155 nastupa, velšanin i njegova familija je odlučila vratiti se u Englesku.

Godine 1953, trener Leedsa Don Revie je platio 53 000 funti kako bi vratio Charlesa u Yorkshire, ali je potez ispao promašaj. Charles se nje uspio opet naviknuti na engleski stil igre, mučio se sa spremnošću i sa teškim režimom treniranja, te na kraju zabio samo 3 gola iz 11 nastupa.

Roma je oprobala svoju sreću i vratila ga natrag u "La Dolce Vita" već naredne godine. Ali opet, prelazak se pokazao neuspjehom jer je Charles samo 10 puta nastupio za Giallorosse.

Još jednom se preselio na otok u prvoj i posljednjoj sezoni u dresu Rome, ovoga puta vratio se u Wels i zadnje fudbalske dane odigrao u dresu Cardiff Citya. 

Emotivan povratak na Juventusov stadion.

Oprobao se u rukovođenju klubova sa Hereford United i Merthyr Tydfil, ali na kraju nije uspio kao trener zbog nedostatka discipline.

Propali poslovi su za malo Charlesa koštali slobode zbog ne plaćanja poreza, i završio je daleko od raskošnog načina života na koji je bio navikao kao igrač Juventusa. 

Ipak, na kraju je dobio priznanje koje je i potpuno zaslužio.

Naime, 1997. godine, navijači Bianconera su ga na 100-godišnjicu postojanja kluba izabrali za najboljeg internacionalca. On je nastavio primati brojna priznanja, uključujući CBE (priznanje od strane engleskog kraljevstva - 'Commander of the Most Excellent Order of the British Empire'), nagradu mira od strane grada Swansea, a zapadna tribina Elland Roada i dan danas nosi njegovo ime.

Sir Bobby Robson: "Neusporedivo... Jonh ne samo da je bio jedan od najboljih fudbalera svih vremena. On je također bio i jedan od najboljih ljudi koji su igrali ovu igru."