Prva skupina "ultrasa", fudbalskih navijača starosti između 15 i 25 godina, koji su se očito razlikovali od klasičnoga modela odraslog fudbalskog gledaoca, pojavili su se u Italiji krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina.
Okupljeni na dijelovima tribina sa najjeftinijim ulaznicama i privučeni od strane klubova posebnim sniženjima i povoljnim pretplatama, ultrasi su u startu pokazali niz karakteristika do tada potpuno nepoznatih u talijanskom fudbalu.
Ta su obilježja varirala od označavanja njihovog vlastitog "teritorija", što znaci postavljanje transparenata sa klupskim ili simbolima navijačke skupine na određeni dio tribina, do militarističkog oblačenja, preuzetog dijelom od brojnih ekstremnih političkih organizacija koje su postojale u to vrijeme: parka, martensice, maskirne jakne i šalovi u bojama kluba bili su glavna obilježja "ultrasa".
"Ultrasi" su tako od samog početka donijeli novi način davanja potpore svojoj momčadi i, općenito govoreći, sudjelovanja u samoj utakmici. Od brazilske "Torcide", koja je na tribine uvela običaj korištenja bubnjeva i truba do Engleza sa "efektom šalova" (cijela tribina sa uzdignutim šalovima) i pjevanjem. Od tog vremena navijačka potpora postala je gotovo dio strategije i taktike, koja pomaže u pobjeđivanju protivničke momčadi, a navijači se često nazivaju i "dvanaestim igračem". U široku upotrebu uskoro je ušla i pirotehnika, prije svega baklje i dimne bombe, koja je donijela dodatnu živost na navijačke tribine. Po prvi put se pojavio koncept koreografije na tribinama, potpuno originalna praksa koja je učinila da navijački pokreti postanu puno organiziraniji. Koreografije su postale simbol talijanskog stila: od ogromnih raznobojnih transparenata do sjajnih vizualnih efekata. Od navijača Genoe sa sjeverne tribine do tifosa Fiorentine, koji su na tribinama prikazali monumentalne gradske građevine na osnovu originalnog topografskog plana grada.
Najdugovjčcnija grupa ultrasa je Milanova "Fossa dei Leoni", osnovana 1968, koja je ime dobila po starom stadionu Milana, a svoje je mjesto pronašla na dijelu tribina sa najjeftinijim ulaznicama. Međutim, neke su grupe osnovane i ranije, poput skupine naziva „Fedelissimi Granata", osnovane u Torinu još 1951. godine, koja je danas dio 'postave' na Maratona tribini torinskog stadiona.
Ultrasi Sampdorie su se pojavili 1969. godine i bili su prvi koji su sebe doista nazivali „Ultras“, nakon čega je uslijedilo osnivanje interovih „Boysa“.
Sedamdesetih je broj ovih skupina postupno rastao i na stotine manjih grupa su se počele pojavljivati na tribinama najvećih talijanskih stadiona, što je dovelo do formiranja većih skupina, poput Veronine „Žuto-Plave brigade“, Fiorentininih navijača pod nazivom „Viola Club Viesseux“, koji su dobili ime po trgu u Firenzi na kojem su se prvi put sastali 1971. godine, Napolijevih „Ultrasa“ (1972.), Milanovih „Crveno-Crnih brigada“, te navijaca Genoe (1973.), Bologne (1975.), Juventusa (1975.), Atalante (1976.), Lazia i Rome (1977.).
Neki su nastali iz već postojećih klubova navijača, poput interovih „Boysa“, koji su izrasli iz „Fossati Cluba“, ili Torinove „Granata Ultras“ nastale iz ranije skupine „Fedelissimi“, dok su drugi nastali spajanjem manjih skupina u jednu veću, npr. Juventusovi „Fightersi“ su nastali od ranijih članova „Panthersa“.
Neke su se skupine zasnivale jednostavno na pripadnosti određenoj urbanoj četvrti grada (originalna jezgra Sampdorijinih Ultrasa je izrasla iz genovske četvrti "Sestri Ponente") ili na grupama ljudi koje su se susretale u određenim barovima, školama ili zabavištima. Veliki dio njihovih članova već je pripadao nekim političkim skupinama ili pokretima i upravo su karakteristike tih ekstremnih političkih organizacija, njihov osjećaj za pripadnost i prijateljstvo, davali notu tim skupinama, koje su mogle u samo par sati okupiti stotine ljudi.
Drugi aspekt specifičan za Ultrase je njihov snažan osjećaj prema vlastitom teritoriju. Zapravo, dijelove tribina na kojima su se oni okupljali s vremenom su u potpunosti napustili tzv. 'normalni' navijači klubova, koji su se morali preseliti kako bi napravili mjesta za transparente Ultrasa. Simboli koji su se pojavljivali na tim transparentima bili su uglavnom divlje životinje (lavovi, pantere i tigrovi, prije svega), neizbježni Jolly Roger (lubanja sa ukrštenim kostima), oružje i slični simboli koji su pozivali na nasilje. Skupine su se uglavnom financirale tako što su članovi međusobno donirali novac, a bile su organizirane na način da je svatko za nešto zadužen. Jedni su organizirali putovanja na gostujuće utakmice, drugi nabavljali motke za zastave, treći kante boje za transparente i grafite...
Sa pojavom Ultrasa smanjen je broj do tada uobičajenih incidenata, poput utrčavanja navijača na teren ili udaranja suca, dok su od 1974. godine pa nadalje sve učstalije postajale međusobne tučnjave navijača različitih klubova. To je bio slučaj na dvije utakmice te godine: Torino - Sampdoria i Roma - Lazio. Odmah od početka navijači su počeli ubacivati različite predmete na teren, a nakon sukoba dviju strana morala je intervenirati policija ubacujući suzavac na tribine. Sukobi su se nastavili na ulicama, gotovo prema scenariju građanskog rata, uništavani su autobusi, prevrtani automobili, itd. Mnogi od ovih incidenata su nastali između navijača klubova iz istog grada ili iz rivalskih gradova, poput Pisa - Livorno, Bergamo - Brescia ili Palermo - Catania, dok su drugi imali političke motive, poput ljevičara iz Vicenze i desničara iz Verone.
Ispočetka je nasilje bilo ograničeno na relativno malo područje, na stadion i njegovu bližu okolicu. Međutim, uskoro su uslijedile i prve ozbiljne epizode (ubod nožem za vrijeme utakmice Lazio - Napoli, a ista scena se ponovila i 1975. za vrijeme utakmice Milan - Juventus. 1977. godine, za vrijeme utakmice Atalanta - Torino Ultrasi su se sukobili željeznim šipkama, a na utakmici inter - Milan došlo je do borbe noževima između interovih Boysa i Milanove Brigade.) 28. oktobra 1979. godine za vrijeme rimskog derbija navijač Lazia Vincenzo Paparelli je pogođen u glavu raketom koja je stigla sa južne tribine na kojoj su bili navijači Rome, te je nekoliko minuta kasnije preminuo. Iste te nedjelje incidenti su se dogodili u Ascoliju na utakmici Ascoli - Bologna, gdje je bilo sedam ozlijeđenih, zatim na utakmici inter - Milan uz 18 ozlijeđenih, a nekoliko ozlijeđenih je bilo i na utakmici Brescia - Como.
Tragedija na rimskom Olimpijskom stadionu pojačana širenjem klime nasilja koja je u to vrijeme karakterizirala mnoge stadione šokirala je javnost i postala glavna tema, kako među novinarima, tako i među vlastima. Poduzete su drastične mjere: zabranjeno je na nekoliko mjeseci unošenje na stadion zastava sa jarbolima, bubnjeva, pa čak i transparenata sa simbolima koji podsjećaju na nasilje.
Osamdesete su donijele veliko širenje ultra skupina, čija se brojnost više nije iskazivala u desetcima nego stotinama, a u nekim slučajevima i hiljadama članova. Nije bilo kluba, bilo da je sa sjevera ili juga Italije, bilo da igra u prvoj ili trećoj ligi, kojega nije pratila jedna ili više organiziranih navijačkih skupina. To je neizbježno dovelo do porasta mreže saveza, ali i rivalstava. Poznate koalicije u tom razdoblju uključuju one Roma - Atalanta - Juventus, Lazio - Bari - Torino, inter - Fiorentina - Sampdoria, Milan - Genoa - Bologna, iako je zanimljivo kako su danas ti odnosi, nekad čvrsti i nerazdvojni, uglavnom nestali i zamijenjeni drugim savezima, a u nekim slučajevima se pretvorili i u pravo rivalstvo.
1982. godina je ušla u istoriju italijanskog fudbala zbog pobjede reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Španiji. Finale se igralo protiv Njemačke u Madridu pred gomilom od preko 100.000 gledatelja, najvećim dijelom Italijana. Bio je na tribinama i veliki broj transparenata, no pokazalo se kako je to jedini trenutak kada se nacija ujedinila i zaboravilo na rivalstva. To je praktički jedinstven slučaj u Europi, ako znamo karakterističnu povezanost engleskih, holandskih ili njemačkih navijača kada je u pitanju potpora njihovim reprezentacijama. Razlozi za tu duboku podjelu među talijanskim navijačima, koji se nisu mogli ujediniti niti da zajedno navijaju za reprezentaciju korijene vjerojatno imaju u godinama starom rivalstvu između najstarijih talijanskih gradova.
Šta god da je u pitanju, Ultrasi su ipak postali kontinentalni uzor, pokrenuvši slično organiziranje navijača u najvećem dijelu Evrope. Putovanje na gostujuće utakmice je postao najvažniji moment u životu ultrasa, koji se nisu plašili potencijalnih opasnosti koje su ih na tim putovanjima čekale. Na taj se način vršila selekcija unutar skupine i testirala njezina snaga. Biti prisutan na jednom od 'užarenih' stadiona je postalo pitanje časti rezervirano za malobrojne. Biti tamo bez transparenta se smatralo kukavičkim činom.
Porast broja ljudi koji putuju na gostovanja na dan utakmica je postao izazov i za nacionalne željeznice, koje su morale organizirate posebne vozove za navijače. Organizirane koreografije ultrasa su uključivale cijele tribine, hiljade ljudi. Kupovanje hiljada lopti ili balona u boji je bilo iznimno skupo, no konkurencija za najoriginalniju koreografiju je bila žestoka. Dok su navijači Sampdorie napravili zastavu dugu 90 i široku 32 metra, navijači Rome su napravili koreografiju od deset hiljada crvenih i žutih kartona. Navijači Torina su prekrili tribinu Maratona sa crvenim i bijelim komadima odjeće, dok su navijači Napolija postali poznati po tome što su na teren ubacivali hiljade rola tolaetnog papira. Ruku pod ruku sa ovim šarenim predstavama su išli i sve češći izvještaji u crnim hronikama i nasilnim incidentima koji su se događali na stadionima. Porasla je upotreba noževa, posebno u Milanu i Rimu, dok su ultrasi Atalante postali poznati po tome da su uvijek spremni za borbu, ali su koristili samo šake i noge.
U februaru 1984. godine utakmica italijanskog kupa između Triestine i Udinesea je završila žestokim sukobom navijača i policije. Mladi navijač Triestine Stefan Furlan je prebijen od strane policajaca toliko da je završio u komi i podlegao sljedećeg dana. Osam mjeseci kasnije na kraju utakmice Milan - Cremonese Marco Fonghessi je izboden na smrt. Njegov ubojica Giovanni Centrone je bio jedva punoljetan.
S druge strane, ranih osamdesetih su počele slabiti veze ultrasa i politike. Osobne kulturalne reakcije koje su se širile među mlađim stanovništvom počele su se primjećivati čak i na stadionima. Prijateljstva ostvarena među navijačkim skupinama koje su se do tada čvrsto vezale uz suprotne političke opcije (Fiorentina - Verona) bila su dodatni pokazatelj kako su savezi među navijačkim skupinama postali neovisni od politike. Umjesto toga u tom periodu je porastao broj uživatelja droge na tribinama. Dok je broj ovisnika o tradicionalnim drogama u sedamdesetim godinama značajno smanjen zahvaljujući strogim pretresima, broj onih koji su pušili marihuanu je isto tako značajno porastao. čak su se i na transparentima umjesto nekih ranijih simbola počeli pojavljivati listovi kanabisa.
Brojnost navijačkih skupina je u osamdesetima značajno porasla. Na primjer u sezoni 1987./88. Milanova Fossa dei Leoni je brojala preko 15.000 članova, a jasno je definirana i unutarnja struktura tih skupina. Neke su skupine, poput Napolijeve Commando Ultra Curva B, imale vrhunski organiziranu strukturu, imena svih članova su se nalazila u bazi podataka, imali su ljude koji su bili zaduženi za sigurnost, odnose sa TV-kućama itd.
Devedesetih godina svijet ultrasa je doživio značajne promjene, pa čak i upao u određenu krizu identiteta. Mnoge fundamentalne vrijednosti koje je pripadnost ultra skupini nosila sa sobom su ostavljene u prošlosti i počelo ih se gledati na drugačiji način. No, postoji i druga strana medalje, a ta je da su ultrasi postali svjesni kako moraju reagirati da bi preživjeli. Nakon trideset godina povijesti ultrasi su postali nezaobilazan dio fudbalskog svijeta, nezamjenjivi i utjecajni, važan faktor čak i u klupskim strategijama.
Drugi dio devedesetih godina je bio značajno pod utjecajem ubojstva navijača Genoe Vincenza Spagnola u januaru 1995. godine. Ova užasna epizoda je dovela u pitanje i samo postojanje ultra pokreta, koji je već bio u krizi zbog smjene generacija i podjela tribina na puno manjih sektora, kao i raspadanja određenih skupina ultrasa koje su do tada bila referentna tačka za mnoge navijače, ostavljajući ih sa osjećajem dezorijentiranosti. Iz ubistva navijača Genoe izrodila se parola nastala u redovima navijača Atalante koja kaže 'basta lame basta infami' - 'izbacite noževe, izbacite neprijateljstvo'.
Nažalost, noževi, nasilje i neprijateljstvo do danas nisu u potpunosti, a vjerojatno nikada i neće, biti u potpunosti iskorijenjeni. Ultrasi su, pak, preživjeli sve turbulencije, dijeljenje tribina, zabrane i pooštrene sigurnosne mjere, te i danas prate svoje klubove i na domaćim i na gostujućim utakmicama. Tako će vjerojatno biti dok je svijeta, iako će promjena uvijek biti, kako u ponašanju i načinu na koji se iskazuje ljubav prema klubu, ali i netrepeljivost prema protivniku, tako i u brojnosti i organiziranosti.