 |
| Foto: Ju1897.net portal |
Budući da smo uvijek stremili najboljem, odlučili smo da vas počastimo novom poslasticom. Riječ je o premijernom i autorskom prevodu knjige Adama Digbya, "Juventus: A History in Black and White," koju ćemo vremenom, u postupnosti objavljivati u poglavljima. Ideja je potaknuta željom za upoznavanjem šire javnosti detaljima slavne historije našeg voljenog kluba, od samih početaka pa sve do velikih pobjeda koje i danas slavimo.
POGLAVLJE IV
Italijansko kraljevstvo: Familija Agnelli
U vremenu prije arapskih šeika i Romana Abramovicha u fudbalu je, generalno rečeno, izvan terena bilo više ravnopravnosti. Klubovi su proizvodili skromne prihode, a igrači primali plate usporedive sa prosječnim radnim čovjekom. Po pitanju italijanskog fudbala, kraj tog nedužnog vremena seže još od 1923. godine i vremena kada je Edoardo Agnelli preuzeo nadzor nad Juventusom. Klub, tada mlađi od 30 godina sa tek jednim naslovom prvaka Italije će se promijeniti zauvijek.
Zahvaljujući golemom bogatstvu koje mu je kao vlasniku FIAT-ovog carstva bilo na raspolaganju, Agnelli je imao mogućnost trajno promijeniti sveopšti izgled fudbala na poluostrvu. Utemeljio je nasljedstvo koje je zahvaljujući njegovim potomcima i danas uočljivo, budući da familija još uvijek održava kontrolu Juventusa i time zadržava prestiž kao rijetki klupski vlasnici diljem svijeta. Prezime Agnellijevih, barem nakon progonstva Savoyevih od strane Benita Mussolinija, je nešto najbliže u Italiji što bi se moglo okarakterizovati kraljevskim.
Edoardo je prilikom preuzimanja Juventusa bio svega 31. godinu star, i već nakon svega nekoliko godina klub će promijeniti do neprepoznatljivosti. Nakon što će u blizini kuće njegove familije u Villar Perosi sagraditi namjenski stadion i trening centre, Edoardo će sastaviti tim koji će dominirati najvišim italijanskim fudbalskim rangom na način koji još niti jedan drugi tim nije uspio nadmašiti. Rekordi postavljeni od 1931. do 1935. godine i danas stoje netaknuti, a u isto vrijeme u značajnoj mjeri je pridonio italijanskom nacionalnom timu koji je proslavio dvije uzastopne titule Svjetskih prvenstava 1934. i 1938. godine, kao i osvojivši olimpijsko zlato 1936.
Naziv Quinquennio d'Oro zauvijek će ostat vezano uz Edoarda Agnellija i predstavlja prvu polovinu tridesetih godina prošlog vijeka u kojem je Juventus proslavio pet uzastopnih titula prvaka Italije, od kojih je prvi osvojio u sezoni 1930/31. Juventus će također predstavljati i klub sa velikim društvenim utjecajem u historiji prije početka Drugog svjetskog rata, u eri kada klub počinje dobivati nadimak "la fidanzata d’ltalia" - zaručnica Italije, budući da je po prvi put neki klub podržavan izvan lokalnog mjesta.
Pobjede Juventusa slavile su se širom poluostrva od strane strastvenih navijača, koji su prema riječima torinskog historičara Alda Agostija bile "rezultat određenog niza faktora: neusporedivog lanca pobjeda potaknutih i praćenih sjajnom igrom, odlučujućim doprinosom nacionalnom timu do titule Julesa Rimeta 1934. godine, te mudrim građenjem ličnosti održavanim sve većim unosom sportskih sadržaja u novine". Ukratko, tim je postao prvi pravi primjer savršenog medija 1990-ih.
Paradoksalno, još jedan razlog koji je običnog pratioca fudbala pretvarao u navijača Juventusa opisao je Giovanni De Luna, univerzitetski profesor iz Torina. Vjerovao je tada "da je klub predstavljao, te da to još uvijek čini, alternativu parohijalizmu koji je nerazdvojiv od regionalnih tradicija i kao takav smatran instrumentom pobune nad lokalnim metropolama." Imenovan po ideji, a ne prema određenom mjestu, klub je odjednom postao način nacije da se suprotstavi uspostavljanju republike.
Međutim, kako je era brzo došla i njezin će kraj, kako to čini se biva sa slučajevima Bianconera, stići brzo umotan u veo tragedije. Nedugo nakon pete uzastopne titule, Agnelli će u starosnoj dobi od svega 43 godine poginuti u strašnoj avionskoj nesreći u Genovi. Slijetavši u lučki grad, njegov hidro avion udario je u plutajući trupac i uslovio da Agnelli naleti na još uvijek rotirajući propeler. Neće to biti posljednji put da takva bol bude nanesena klubu i familiji Agnelli.
Juventusu će trebati naizgled cijela vječnost da se oporavi, budući da su i odlasci prvaka poput Renata Cesarinija i Giovannija Ferrarija pridonijeti osjećaju kraja jedne ere. Bianconeri će sezonu 1935/36 okončati na petoj poziciji sa Virginiom Rosettom u ulozi igrača - trenera. Uprkos činjenici da će 1938. godine osvojiti svoj prvi naslov Coppa Italia, klub će periodu iza Drugog svjetskog rata ostati u sjeni njihovih gradskih rivala, nevjerojatnog Il Grande Torina koji će poharati Serie A 40-tih godina prošlog vijeka.
Tokom 1942. godine, dok je šampionat još uvijek bio neprekinut uprkos buktajućem ratu, Juventus će prebjeći u obližnju Albu kako bi izbjegao redovna bombardovanja Torina, te nastaviti tu trenirati sve do proljeća naredne godine. 1947. godine, nekih 12 godina nakon okončanja Quinquennia, Edoardov će sin, Gianni postati narednim članom familije Agnelli koja će voditi Juventus i preobraziti ga izvan svake prepoznatljivosti.
Ako je Edoardo bio preteča današnje generacije oligarha i naftnih prinčeva, tada je njegov sin, poznatiji kao Gianni postao prva globalno prepoznatljiva ikona italijanskog fudbala. Dok moderni igrači prikazuju prednosti multimilionskih prihoda, Gianni se uspostavio kao živuće utjelovljenje fraze "labellafigura".
Sa ručnim satom pričvršćenim preko rukava košulje, uvijek besprijekorno odjeven, Agnelli se od samog početka postavio kao osoba modernog karaktera. Do 2003. godine kada je preminuo nakon posljedica raka prostate, 81-godišnjak je uspostavio reputaciju koje je bila prilična dijelom poslovnoj osobi, fudbalskog obožavatelja i playboya koji je među svojim prijateljima mogao računati na osobe poput jednog Davida Rockfellera, Henry Kissingera i Anitu Ekbeerg. Nakon što je proveo mladost u trošenju novca i zavođenju žena u nevjerovatnom ritmu, Gianni je vremenom sazrio i zaplijenio kontrolu nad familijarnim poslovnim carstvom.
Agnelli je uživao u uspjesima FIAT-a, razvijajući važne odnose sa slavnim osobama i političarima, kako su njegovi utjecaj i kontrola rasle. Vizionarskim pogledima modernizirao je tvrtku, ali on za što se istinski brinuo uvijek bio je ugled Italije i, za razliku od mnogih njegovih suvremenika, dobrobit njegove radne snage. Pridržavajući se tih načela kroz teža vremena opadalo je i njegovo privatno bogatstvo. Takvim suosjećajnim stavom dosegao je divljenje i poštovanje koje je nadišlo apatiju i mržnju određenih italijana, kojima je predstavljao moguće jedinog Juventina prihvatljivog divljenju.
Pod njegovim vodstvom FIAT je gradio škole i stambene objekte, davao radnicima dodatna financijska sredstva kojima su bili u stanju svoje familije povesti na odmor, kao što im je osigurao i unosne penzije nakon okončanja njihovog radnog vijeka. Poslovnom sposobnošću i inteligencijom koju je konstantno prikazivao zaradio je nadimak "l'Avvocato", kojeg je zadržao do posljednjeg dana. Nadimak doslovno preveden kao "advokat" bio je dijelom i testament njegove diplome prava, ali također i načina kojim je pregovarao kroz nerijetko buran i birokratski svijet italijanskog fudbala.
Jednakim načinom na koji se provlačio kroz politiku i ludosti koje je donosio Calcio, Gianni je uživao stil života koji će vremenom postati poznatijim pod terminom "lo stile Juve". Slično New York Yankeesima pod vodstvom Georgea Steinbrennera, Juventusovi igrači će uvijek težiti višim standardima nego što je to slučaj sa oatalim klubovima, kako na terenu, tako i izvan njega. Uredne frizure, bez naušnica, zapuštenih brada ili vidljivih tetovaža, kao i izraženo džentlmensko ponašanje nije bilo samo očekivano od strane klupskog vlasnika, nego i zahtjevano.
Opet, kao što je to bio slučaj i sa bejzbol igračima Bronx Bombersa, nagrađivani su boljim platama, visokim javnim profilom, a njihov život i privatnost su bili pod zaštitom kluba. Pridržavanje tih pravila dozvolilo je i prosječnim igračima da uživaju povlastice koje nisu mogli zamisliti u drugom klubu, a nerijetki su odlazeći u druge klubove govorili o žrtvi koja je išla rame uz rame uz napuštanje Juventusa.
Ipak, sva raskoš nije spriječila da u postranom periodu Juventus bude zasjenjen od gradskih rivala prepunih talenata legendarnog Valentina Mazzole, svojevremenih najboljih pouotočana. Bilo je dakle prikladno Gianniju Agnelliju, najprivlačnijem neženji u historiji italijanskog Calcia, da pruži ruku Staroj dami i vidi ju putem do ne samo titule najistaknutijeg italijanskog kluba, nego i do statusa jednog od najboljih klubova svijeta tokom njegove 56-godišnje saradnje sa Juventusom.
Istodobno, igrači i fanovi su bili zapanjeni njegovom konstantnom prisutnošću, a novine su svakodnevno prenosile njegove citate. Postao je majstor darivanja nadimaka svojim igračima, često istim pružajući i slavu i kritiku u jednakoj mjeri. Nadimak "Pinturicchio" kojeg je dao Alessandru Del Pieru, osmišljen je na način kako bi premašio svog učitelja, još jednog italijanskog slikara i graditelja, Raffaella čiji je nadimak odranije u klubu nosio Roberto Baggio (autor knjige u ovom odlomku umjesto umjetnika Raffaella, vjerovatno greškom pominje Caravaggia, prim. prev.). Međutim, nadimak predodređen Zibiju Bonieku - "Bello di notte" bio je dvosmislen. Naziv u prevodu "ljepotica noći" označavala je njegove sjajne igre i doprinose u večernjim utakmicama evropske scene, ali Agnelli je isto tako znao da poljski napadač neće u mnogomu pridonijeti u poslijepodnevnim i "običnim" utakmicama Serie A.
Vjerovatno se Michel Platini jedini od igrača želio postaviti ravnim Agnelliju, budući da mu je davajući jednu od tri Zlatne lopte koje je osvojio u dresu Juventusa rekao: "Ovo je nešto što ne možeš kupiti, čak niti uz sve svoje bogatstvo!" Upitan da li je riječ o pravom zlatu, Francuz je odgovorio: "Da jeste, ne bih ti ga dao!" Međutim, njih dvojica su dijelili uzajamnu ljubav i poštovanje kakvo su rijetko iskazivali ostalima.
Poštovanje spram Agnellija bio je svakako posljedica nevjerovatnih rekorda postavljenih za vrijeme njegovog boravka u klubu. Gotovo besprijekorno je vodio tim iz jedne ere uspjeha u drugu. Njegov ugled je ostao netaknut i nakon "Clean Hands" istrage koja je izbrisala mnoga italijanska vodeća imena, dok se percepcija o FIAT-u i njegovom vlasniku pokazala iskrenom i istinitom. Ipak, svo neizmjerno bogatstvo i njegov stil života nisu garantovali sreću, a samoubistvo njegovog sina Edoarda iz 2000. godine ga je neizbrisivo ožalostilo.
Juventus je bio jedini zajednički interes koji su dijelili Gianni i njegov sin Edoardo, budući da je mladić tokom 80-tih godina postao veliki navijač kluba. U martu 1986. godine, tokom susreta sa Lecceom, Edoardo je sišao sa tribina i sjeo na klupu sa Giovannijem Trapattonijem. Gianni nikada nije štedio po pitanju njegovog sina, šaljući ga na studije na Princeton UIniversity. Iza Edoardove odluke da pređe na Islam sigurno su dijelom stajale njegovo putovanje Indijom i susret sa Ayatollahom Khameneijem, a primijetivši da bi ga takva odluka kao njegovog sina jedinca Gianniju predstavila kao neprikladnog nasljednika familijarnog bogatstva, naredne životne odluke su ga u potpunosti udaljile od Giannijevog poslovnog carstva.
1990. godine Edoardo je u Keniji optužen za posjedovanje 200g heroina, a nešto kasnije te iste godine njegovo beživotno tijelo bit će pronađeno na ulazu u Torino, u koritu ispod vijadukta autoputa. Taj je most bio poznat kao mjesto za osobe sklone pokušajima samoubistva, a ljudi bliski familiji Agnellijevih su uvjereni da je Edoardova tragedija ubrzala napredak Giannijeve bolesti, budući da mu je 1997. dijagnosticiran rak prostate, a na kraju i samu smrt. Nakon pogoršanja zdravstvenog stanja Giannija, te nakon obavljenih tretmana u New Yorku, stanje je bilo objavljeno kao konačno.
Nakon Giannijeve iznenadne smrti u 2003. godini, kontrolu nad klubom preuzeo je njegov brat, Umberto, koji je u to vrijeme već bio naoružan reputacijom inteligentnog fudbalskog administratora. Nakon što je izgubio oca sa svega jednom godinom, te poslije i majku u saobraćajnoj nesreći sa jedanaest godina, mlađi brat ispratio je Giannijevo preuzimanje dvostruke uloge voditelja FIAT-a i glamurozne superzvijezde. Jaka dominantnost kojom je Gianni isijavao bacila je u sjenu mlađeg brata. Nakon što je obnašao dužnost predsjednika italijanskog fudbalskog saveza u periodu od 1959. do 1961. godine, Umberto je nastavio uživati ulogu senatora Kršćanske demokratske stranke.
Dok je Gianni važio za ljubitelja automobila i javno lice familije, mlađi brat se bavio knjigama i pomogao FIAT-u da otkupi brendove Alfe Romeo i Maseratija, diverzificirajući tvrtku i napravivši sjajan napredak u stvaranju giganta. Neće proći više od godinu dana njegove pozicije predsjednika, u kojoj je predsjedavao kroz ljutitu borbu u kojoj je familija održala dionice u General Motorsu, prije nego što je u maju 2004. godine rak presudio njegovom životu, baš kao i njegovom starijem bratu, ali i nažalost Umbertovom sinu, Giovanninu. Giovanninu je bilo tek 33, kada je preminuo 1997. godine od posljedica stomačnog raka, prouzrokovavši novu bol Bianconerima.
U sezoni pod Umbertom Juve je uspio osvojiti još jedan Scudetto, a Umberto je bio novi svjedok činjenici da je ime Agnellija sinonim za pobjedu. Nakon kratkog bitka u Serie B, to će se ponoviti još jednom kada Umbertov drugi sin, Andrea preuzme Juventus i odvede ga na svoje mjesto na vrhu italijanskog fudbala.
Zahvaljujući golemom bogatstvu koje mu je kao vlasniku FIAT-ovog carstva bilo na raspolaganju, Agnelli je imao mogućnost trajno promijeniti sveopšti izgled fudbala na poluostrvu. Utemeljio je nasljedstvo koje je zahvaljujući njegovim potomcima i danas uočljivo, budući da familija još uvijek održava kontrolu Juventusa i time zadržava prestiž kao rijetki klupski vlasnici diljem svijeta. Prezime Agnellijevih, barem nakon progonstva Savoyevih od strane Benita Mussolinija, je nešto najbliže u Italiji što bi se moglo okarakterizovati kraljevskim.
Edoardo je prilikom preuzimanja Juventusa bio svega 31. godinu star, i već nakon svega nekoliko godina klub će promijeniti do neprepoznatljivosti. Nakon što će u blizini kuće njegove familije u Villar Perosi sagraditi namjenski stadion i trening centre, Edoardo će sastaviti tim koji će dominirati najvišim italijanskim fudbalskim rangom na način koji još niti jedan drugi tim nije uspio nadmašiti. Rekordi postavljeni od 1931. do 1935. godine i danas stoje netaknuti, a u isto vrijeme u značajnoj mjeri je pridonio italijanskom nacionalnom timu koji je proslavio dvije uzastopne titule Svjetskih prvenstava 1934. i 1938. godine, kao i osvojivši olimpijsko zlato 1936.
Naziv Quinquennio d'Oro zauvijek će ostat vezano uz Edoarda Agnellija i predstavlja prvu polovinu tridesetih godina prošlog vijeka u kojem je Juventus proslavio pet uzastopnih titula prvaka Italije, od kojih je prvi osvojio u sezoni 1930/31. Juventus će također predstavljati i klub sa velikim društvenim utjecajem u historiji prije početka Drugog svjetskog rata, u eri kada klub počinje dobivati nadimak "la fidanzata d’ltalia" - zaručnica Italije, budući da je po prvi put neki klub podržavan izvan lokalnog mjesta.
Pobjede Juventusa slavile su se širom poluostrva od strane strastvenih navijača, koji su prema riječima torinskog historičara Alda Agostija bile "rezultat određenog niza faktora: neusporedivog lanca pobjeda potaknutih i praćenih sjajnom igrom, odlučujućim doprinosom nacionalnom timu do titule Julesa Rimeta 1934. godine, te mudrim građenjem ličnosti održavanim sve većim unosom sportskih sadržaja u novine". Ukratko, tim je postao prvi pravi primjer savršenog medija 1990-ih.
Paradoksalno, još jedan razlog koji je običnog pratioca fudbala pretvarao u navijača Juventusa opisao je Giovanni De Luna, univerzitetski profesor iz Torina. Vjerovao je tada "da je klub predstavljao, te da to još uvijek čini, alternativu parohijalizmu koji je nerazdvojiv od regionalnih tradicija i kao takav smatran instrumentom pobune nad lokalnim metropolama." Imenovan po ideji, a ne prema određenom mjestu, klub je odjednom postao način nacije da se suprotstavi uspostavljanju republike.
Međutim, kako je era brzo došla i njezin će kraj, kako to čini se biva sa slučajevima Bianconera, stići brzo umotan u veo tragedije. Nedugo nakon pete uzastopne titule, Agnelli će u starosnoj dobi od svega 43 godine poginuti u strašnoj avionskoj nesreći u Genovi. Slijetavši u lučki grad, njegov hidro avion udario je u plutajući trupac i uslovio da Agnelli naleti na još uvijek rotirajući propeler. Neće to biti posljednji put da takva bol bude nanesena klubu i familiji Agnelli.
Juventusu će trebati naizgled cijela vječnost da se oporavi, budući da su i odlasci prvaka poput Renata Cesarinija i Giovannija Ferrarija pridonijeti osjećaju kraja jedne ere. Bianconeri će sezonu 1935/36 okončati na petoj poziciji sa Virginiom Rosettom u ulozi igrača - trenera. Uprkos činjenici da će 1938. godine osvojiti svoj prvi naslov Coppa Italia, klub će periodu iza Drugog svjetskog rata ostati u sjeni njihovih gradskih rivala, nevjerojatnog Il Grande Torina koji će poharati Serie A 40-tih godina prošlog vijeka.
Tokom 1942. godine, dok je šampionat još uvijek bio neprekinut uprkos buktajućem ratu, Juventus će prebjeći u obližnju Albu kako bi izbjegao redovna bombardovanja Torina, te nastaviti tu trenirati sve do proljeća naredne godine. 1947. godine, nekih 12 godina nakon okončanja Quinquennia, Edoardov će sin, Gianni postati narednim članom familije Agnelli koja će voditi Juventus i preobraziti ga izvan svake prepoznatljivosti.
Ako je Edoardo bio preteča današnje generacije oligarha i naftnih prinčeva, tada je njegov sin, poznatiji kao Gianni postao prva globalno prepoznatljiva ikona italijanskog fudbala. Dok moderni igrači prikazuju prednosti multimilionskih prihoda, Gianni se uspostavio kao živuće utjelovljenje fraze "labellafigura".
Sa ručnim satom pričvršćenim preko rukava košulje, uvijek besprijekorno odjeven, Agnelli se od samog početka postavio kao osoba modernog karaktera. Do 2003. godine kada je preminuo nakon posljedica raka prostate, 81-godišnjak je uspostavio reputaciju koje je bila prilična dijelom poslovnoj osobi, fudbalskog obožavatelja i playboya koji je među svojim prijateljima mogao računati na osobe poput jednog Davida Rockfellera, Henry Kissingera i Anitu Ekbeerg. Nakon što je proveo mladost u trošenju novca i zavođenju žena u nevjerovatnom ritmu, Gianni je vremenom sazrio i zaplijenio kontrolu nad familijarnim poslovnim carstvom.
Agnelli je uživao u uspjesima FIAT-a, razvijajući važne odnose sa slavnim osobama i političarima, kako su njegovi utjecaj i kontrola rasle. Vizionarskim pogledima modernizirao je tvrtku, ali on za što se istinski brinuo uvijek bio je ugled Italije i, za razliku od mnogih njegovih suvremenika, dobrobit njegove radne snage. Pridržavajući se tih načela kroz teža vremena opadalo je i njegovo privatno bogatstvo. Takvim suosjećajnim stavom dosegao je divljenje i poštovanje koje je nadišlo apatiju i mržnju određenih italijana, kojima je predstavljao moguće jedinog Juventina prihvatljivog divljenju.
Pod njegovim vodstvom FIAT je gradio škole i stambene objekte, davao radnicima dodatna financijska sredstva kojima su bili u stanju svoje familije povesti na odmor, kao što im je osigurao i unosne penzije nakon okončanja njihovog radnog vijeka. Poslovnom sposobnošću i inteligencijom koju je konstantno prikazivao zaradio je nadimak "l'Avvocato", kojeg je zadržao do posljednjeg dana. Nadimak doslovno preveden kao "advokat" bio je dijelom i testament njegove diplome prava, ali također i načina kojim je pregovarao kroz nerijetko buran i birokratski svijet italijanskog fudbala.
Jednakim načinom na koji se provlačio kroz politiku i ludosti koje je donosio Calcio, Gianni je uživao stil života koji će vremenom postati poznatijim pod terminom "lo stile Juve". Slično New York Yankeesima pod vodstvom Georgea Steinbrennera, Juventusovi igrači će uvijek težiti višim standardima nego što je to slučaj sa oatalim klubovima, kako na terenu, tako i izvan njega. Uredne frizure, bez naušnica, zapuštenih brada ili vidljivih tetovaža, kao i izraženo džentlmensko ponašanje nije bilo samo očekivano od strane klupskog vlasnika, nego i zahtjevano.
Opet, kao što je to bio slučaj i sa bejzbol igračima Bronx Bombersa, nagrađivani su boljim platama, visokim javnim profilom, a njihov život i privatnost su bili pod zaštitom kluba. Pridržavanje tih pravila dozvolilo je i prosječnim igračima da uživaju povlastice koje nisu mogli zamisliti u drugom klubu, a nerijetki su odlazeći u druge klubove govorili o žrtvi koja je išla rame uz rame uz napuštanje Juventusa.
Ipak, sva raskoš nije spriječila da u postranom periodu Juventus bude zasjenjen od gradskih rivala prepunih talenata legendarnog Valentina Mazzole, svojevremenih najboljih pouotočana. Bilo je dakle prikladno Gianniju Agnelliju, najprivlačnijem neženji u historiji italijanskog Calcia, da pruži ruku Staroj dami i vidi ju putem do ne samo titule najistaknutijeg italijanskog kluba, nego i do statusa jednog od najboljih klubova svijeta tokom njegove 56-godišnje saradnje sa Juventusom.
Istodobno, igrači i fanovi su bili zapanjeni njegovom konstantnom prisutnošću, a novine su svakodnevno prenosile njegove citate. Postao je majstor darivanja nadimaka svojim igračima, često istim pružajući i slavu i kritiku u jednakoj mjeri. Nadimak "Pinturicchio" kojeg je dao Alessandru Del Pieru, osmišljen je na način kako bi premašio svog učitelja, još jednog italijanskog slikara i graditelja, Raffaella čiji je nadimak odranije u klubu nosio Roberto Baggio (autor knjige u ovom odlomku umjesto umjetnika Raffaella, vjerovatno greškom pominje Caravaggia, prim. prev.). Međutim, nadimak predodređen Zibiju Bonieku - "Bello di notte" bio je dvosmislen. Naziv u prevodu "ljepotica noći" označavala je njegove sjajne igre i doprinose u večernjim utakmicama evropske scene, ali Agnelli je isto tako znao da poljski napadač neće u mnogomu pridonijeti u poslijepodnevnim i "običnim" utakmicama Serie A.
Vjerovatno se Michel Platini jedini od igrača želio postaviti ravnim Agnelliju, budući da mu je davajući jednu od tri Zlatne lopte koje je osvojio u dresu Juventusa rekao: "Ovo je nešto što ne možeš kupiti, čak niti uz sve svoje bogatstvo!" Upitan da li je riječ o pravom zlatu, Francuz je odgovorio: "Da jeste, ne bih ti ga dao!" Međutim, njih dvojica su dijelili uzajamnu ljubav i poštovanje kakvo su rijetko iskazivali ostalima.
Poštovanje spram Agnellija bio je svakako posljedica nevjerovatnih rekorda postavljenih za vrijeme njegovog boravka u klubu. Gotovo besprijekorno je vodio tim iz jedne ere uspjeha u drugu. Njegov ugled je ostao netaknut i nakon "Clean Hands" istrage koja je izbrisala mnoga italijanska vodeća imena, dok se percepcija o FIAT-u i njegovom vlasniku pokazala iskrenom i istinitom. Ipak, svo neizmjerno bogatstvo i njegov stil života nisu garantovali sreću, a samoubistvo njegovog sina Edoarda iz 2000. godine ga je neizbrisivo ožalostilo.
Juventus je bio jedini zajednički interes koji su dijelili Gianni i njegov sin Edoardo, budući da je mladić tokom 80-tih godina postao veliki navijač kluba. U martu 1986. godine, tokom susreta sa Lecceom, Edoardo je sišao sa tribina i sjeo na klupu sa Giovannijem Trapattonijem. Gianni nikada nije štedio po pitanju njegovog sina, šaljući ga na studije na Princeton UIniversity. Iza Edoardove odluke da pređe na Islam sigurno su dijelom stajale njegovo putovanje Indijom i susret sa Ayatollahom Khameneijem, a primijetivši da bi ga takva odluka kao njegovog sina jedinca Gianniju predstavila kao neprikladnog nasljednika familijarnog bogatstva, naredne životne odluke su ga u potpunosti udaljile od Giannijevog poslovnog carstva.
1990. godine Edoardo je u Keniji optužen za posjedovanje 200g heroina, a nešto kasnije te iste godine njegovo beživotno tijelo bit će pronađeno na ulazu u Torino, u koritu ispod vijadukta autoputa. Taj je most bio poznat kao mjesto za osobe sklone pokušajima samoubistva, a ljudi bliski familiji Agnellijevih su uvjereni da je Edoardova tragedija ubrzala napredak Giannijeve bolesti, budući da mu je 1997. dijagnosticiran rak prostate, a na kraju i samu smrt. Nakon pogoršanja zdravstvenog stanja Giannija, te nakon obavljenih tretmana u New Yorku, stanje je bilo objavljeno kao konačno.
Nakon Giannijeve iznenadne smrti u 2003. godini, kontrolu nad klubom preuzeo je njegov brat, Umberto, koji je u to vrijeme već bio naoružan reputacijom inteligentnog fudbalskog administratora. Nakon što je izgubio oca sa svega jednom godinom, te poslije i majku u saobraćajnoj nesreći sa jedanaest godina, mlađi brat ispratio je Giannijevo preuzimanje dvostruke uloge voditelja FIAT-a i glamurozne superzvijezde. Jaka dominantnost kojom je Gianni isijavao bacila je u sjenu mlađeg brata. Nakon što je obnašao dužnost predsjednika italijanskog fudbalskog saveza u periodu od 1959. do 1961. godine, Umberto je nastavio uživati ulogu senatora Kršćanske demokratske stranke.
Dok je Gianni važio za ljubitelja automobila i javno lice familije, mlađi brat se bavio knjigama i pomogao FIAT-u da otkupi brendove Alfe Romeo i Maseratija, diverzificirajući tvrtku i napravivši sjajan napredak u stvaranju giganta. Neće proći više od godinu dana njegove pozicije predsjednika, u kojoj je predsjedavao kroz ljutitu borbu u kojoj je familija održala dionice u General Motorsu, prije nego što je u maju 2004. godine rak presudio njegovom životu, baš kao i njegovom starijem bratu, ali i nažalost Umbertovom sinu, Giovanninu. Giovanninu je bilo tek 33, kada je preminuo 1997. godine od posljedica stomačnog raka, prouzrokovavši novu bol Bianconerima.
U sezoni pod Umbertom Juve je uspio osvojiti još jedan Scudetto, a Umberto je bio novi svjedok činjenici da je ime Agnellija sinonim za pobjedu. Nakon kratkog bitka u Serie B, to će se ponoviti još jednom kada Umbertov drugi sin, Andrea preuzme Juventus i odvede ga na svoje mjesto na vrhu italijanskog fudbala.