 |
| Foto: Ju1897.net portal |
Budući da smo uvijek stremili najboljem, odlučili smo da vas počastimo novom poslasticom. Riječ je o premijernom i autorskom prevodu knjige Adama Digbya, "Juventus: A History in Black and White," koju ćemo vremenom, u postupnosti objavljivati u poglavljima. Ideja je potaknuta željom za upoznavanjem šire javnosti detaljima slavne historije našeg voljenog kluba, od samih početaka pa sve do velikih pobjeda koje i danas slavimo.
Uživajte, vaš Ju1897.net tim!
BILO JEDNOM DAVNO
Grupa prijatelja okupila se oko klupe u Corso Re Umberto, u jednom od najprestižnijih bulevara u Torinu.
Okupili su se, ujedinjeni strašću za fudbalom, jedinstvenom igrom nedavno uvezenom iz Velike Britanije.
Jedna ideja ih je motivisala: osnovati sportski klub koji će u potpunosti biti posvećen fudbalu.
Mladići su pohađali srednju školu klasičnih nauka "Liceo D'Azeglio".
Svi su bili edukovani, a najstarijem među njima bio je svega 17 godina.
Momci su odlučili da ime kluba daju na glasanje, a prevladala je latinska riječ za mladost.
1. novembra 1897. godine
osnovan je Juventus Sport Club.
Ono što u to vrijeme još nisu znali, ali njihovo okupljanje na toj klupi postavilo je temelje legendarnom fudbalskom klubu.
Ovako se rodio slavni italijanski klub.
POGLAVLJE I
Rođen na klupi: Rane godine Juventusa
Fudbal je igra identiteta. Klubovi su lako prepoznatljivi kroz slike, ikone i boje koje nose. Prije nego je sport postao sveprisutan na televiziji i internetu, gdje su rođeni fanovi i grupe koje podržavaju svoj lokalni klub, taj identitet se prenosio kroz generacije familija i prijatelja. Kao i mnogi najveći klubovi i Juventus ima svoje skromno porijeklo, nadasve udaljeno od reflektora slave i multimilionerskih igrača od kojih je sastavljen sport današnjice.
Na inauguraciji novog Juventus Stadiuma 8. septembra 2011. godine, Bianconeri su održali ceremoniju koja je perfektno prikazala tu historiju i ispričala priču ranih dana. Klub nije štedio novaca u spektakularnom prikazu prepunom emocija, pozdravivši svoje pristaše u svjetlo nove zore. Pa ipak, gledajući sate i sate koreografije, pored navijača i nekadašnjih šampiona, proslava prošlih pobjeda, te sjećanja na tragične trenutke, svi troškovi su opravdani predivnim sjećanjem koje ostaju na tu večer.
Usred svog tog glamura, buke i uzbuđenja, dvojica - okružena hiljadama ljudi i posmatrani milionima gledaoca putem malih ekrana - sjeli su na klupu i raspravljali o međusobnom uvažavanju kluba koji oboje duboko vole. To je stvorilo čudesno upečatljiv trenutak, uokvirujući sve ono dobro u Juventusu, postavivši i šire vidike na italijanski fudbal. Jedan od te dvojice je bio lako prepoznatljiv čak i onim povremenim pratiocima Serie A, tadašnji kapiten Juventusa, Alessandro Del Piero, čovjek koji je utjelovljenje svih vrlina onoga što je postalo poznato pod terminom "lo stille Juve", urođeni stil kluba.
Čovjek koji je većinom svoje devetnaestogodišnje karijere u Juventusu pričao isključivo djelima na terenu, za ovu priliku pronašao je savršene riječi. Del Piero je priznao svoje mjesto u historiji Juventusa rekavši izrekavši: "Izuzetno sam ponosan na bitne stranice koje sam ispisao u našoj slavnoj historiji. Juve je oduvijek bila predivna umjetnička slika kojoj je bio potreban predivan okvir poput ovoga."
Neki upućeniji promatrači prepoznali su i drugu osobu do njega, bivšeg nosioca mnogih rekorda koje je srušio upravo taj Alessandro Del Piero. Prije nego su Roberto Baggio, Michel Platini i Gaetano Scirea obukli crno-bijele boje, Giampiero Boniperti je izveo klub iz dugogodišnje sjene gradskog rivala, Torina. Vrativši se nakon okončanja profesionalne karijere u svojstvu predsjednika, pomogao je Gianniju Agnelliju sastaviti tim koji je osvojio Kup šampiona 1985. godine, kao što je djelomično bio i zaslužan zbog dovođenja Del Piera. Njegove riječi bile su jednako srdačne:
"Moja historija sa Juventusom započela je 4. juna 1946. godine i još uvijek sam ovdje nakon 65 godina kako bih prigrlio vas navijače i podsjetio trenutne fudbalere Juventusa na poznatu rečenicu: 'Juventusu pobjede nisu bitne, one su jedina stvar što zapravo vrijedi.'"
Tu rečenicu je Boniperti je izrekao mnogo puta do tada i mnogi su ju prihvatili kao krilaticu kluba. Dok je ponovo izgovarao te riječi, oni bolje upućeniji gledaoci su bili u stanju otići nešto dalje i prepoznati na čemu sjede ta dvojica legendi i kao sve ostalo u toj perfektnoj noći, to nije bila slučajnost. Bila je to ona ista klupa na kojoj su đaci iz srednje škole Massimo D’Azeglio sjedili prije mnogo godina, kujući plan o osnivanju novog gigantskog kluba.
Nisu to činili sa nadom da dominiraju Evropom ili barem Italijom, nego kao što smo svi mi kao djeca činili, zarad zabave. Ime koje su izabrali - Juventus, nije predstavljalo grad ili okrug, već latinski naziv za mladost. Njihovi prvi dresovi danas ne bi bilo prepoznatljivi, budući da su prvobitno nosili bijele dresove i trofrtaljke "plus-fours" zamijenjene 1899. godine rozim dresom sa crnom kragnom i kravatom. Prvi predsjednik kluba bio je Enrico Canfari, a Juventus je igrao na Piazza d'Armi, debitirajući u okviru nacionalnog šampionata u martu 1900. godine. Debi nije krenuo kako su željeli, izgubili su rezultatom od 1:0 od strane F.B.C. Torinesea.
Nekoliko godina kasnije, niz okolnosti i događaja vodili su do možda i najznačajnijeg trenutka tih ranih godina, do dolaska čuvenih crno-bijelih pruga koje su i danas simbol kluba. Otac jednog od igrača je napravio rane roze dresove, koji su kontinuiranim pranjem u potpunosti izblijedjeli, te je klub 1903. godine odučio zamijeniti ih. Englez, John Savage, jedan od igrača tog prvobitnog tima je zamoljen da se obrati svojim kontaktima u Engleskoj kako bi im isporučili nove i izdržljivije dresove.
Prijatelj kojem se obratio živio je u Nottinghamu i bio je navijač najstarijeg engleskog sportskog kluba, Notts Countya, poslao je u Torino upravo njihove prugaste dresove. Tako da nije bilo iznenađenje kada je Juventus, tražeći idealnog protivnika za inauguraciju najbitnijeg stadiona u historiji italijanskog fudbala, izbjegao očitije opcije poput Real Madrida, Manchester Uniteda ili Barcelone, pozvavši umjesto njih engleskog drugoligaša, Notts County.
Od tada je Juve prihvatio crno-bijelo, smatrajući da te boje mnogo bolje predstavljaju zime podno Alpi nego što je to činila roza boja. Uskoro je u vitrine stiglo i srebro budući da su te iste godine osvojili Coppa Cita di Torino po drugi put u historiji postojanja, slavivši u finalu protiv Milan Cricket Cluba. Dvanaest mjeseci poslije izgubili su u razigravanju šampionata od Genoe, ali uskoro će u klupske vitrine donijeti i prvi veliki trofej.
Sezona 1905. je bila nezaboravna budući da su te godine po prvi put završili sezonu kao prvaci. Dok su mnogi ostali klubovi bili sačinjeni od doseljenika iz Engleske, Juventus je sastavio tim sa jezgrom od italijanskih igrača. Nakon što su na vrhu tabele prošli grupu Piemontea, Juventus je odigrao trojno finalno razigravanje protiv Genoe i Unione Sportiva Milanesea. Remizirajući sa aktuelnim prvakom, Genoom dva puta rezultatom od 1:1, Milanski klub bio je savladan ubjedljivim rezultatima od 3:0 i 4:1.
Ti rezultati bili su dovoljni da postave Juve na prvo mjesto tabele sa samo jednim bodom prednosti. Nije tada bilo grba "tricolore" koji se kačio na dres kao znak osvajača šampionata kao što je slučaj danas, ali je Fudbalski savez Juventusu dodijelio komemorativnu plaketu. Juventus se konačno mogao nazvati šampionom Italije. Kao što je to tada bilo uobičajeno, igrali su u "W-M formaciji" koju je osmislio Arsenalov Herbert Chapman (današnja 3-2-2-3, prim. prev.), sa Domenicom Duranteom među stativama. Ispred njega stajali su krilni bekovi Gioacchino Armano i Oreste Mazzia, dok su švicarski imigrant Paul Arnold Walty, kapiten Giovanni Goccione i Jack Diment iz Škotske činili središnji trio. Napadačku liniju činili su Švicarac Alberto Barberis, Carlo Vittorio Varetti, Luigi Forlano, Englez James Squair i Domenico Donna. Istih jedanaest igrača odigrali su svaku utakmicu, a Donna je ujedno važio i za klupskog trenera.
Nešto kasnije iste godine, predsjednik Alfred Dick je nakon većih neslaganja poveo egzodus iz kluba. Nekoliko članova šampionskog tima je krenulo za švicarskim tekstilnim velikanom i formirali Torino FC, rađajući jedan od najstarijih italijanskih fudbalskih rivaliteta. Rastanak je bio daleko od prijateljskog, što je duel tih klubova od ranih dana činilo burnim kako na, tako i izvan terena.
Predsjedničku ulogu preuzeo je Carlo Vittorio Varetti, ali od tada, pa sve do izbijanja Prvog svjetskog rata, Juventus je nazadovao. Živio je u sjeni pijemontskih klubova Casalea i Pro Vercellija. Klub je nastojao ostati kopmetitivan, ali Prvi svjetski rat vodio je ka novom ključnom trenutku tih ranih godina postojanja. Sa mnogim igračima koji su pozvani na ratišta, u pokušaju komuniciranja sa istim klub se odlučio na pokretanje prvih klupskih novina. Prvo izdanje izdato je 23. oktobra 1915. godine i nosilo je naslov Hurra, rodivši izdanje koje i danas egzistira pod istim imenom. Juventus je također u Trećoj bitki kod Isonza potresla tragedija pogibije Enrica Canfarija, jednog od osnivača kluba.
Bianconeri su se po završetku rata vratili fudbalu sa igračima poput Giovannija Giaconea, koji je postao prvi Juventusov predstavnik italijanskog nacionalnog tima. Predsjednik Corradino Corradini napisao je i prvu himnu Juventusa koja je korištena do 1960. godine. Ali bio je to još uvijek drugačiji Juventus od onog kojeg poznajemo danas. Još uvijek se igrao amaterski fudbal, pridržavajući se doista čudnih pravila. Jean od takvih nalagao je da za tim mogu igrati samo stanovnici tog grada, te je liga dominirana od strane Genoe i Pro Vercellija.
To će se uskoro promjieniti.
Preveo i uredio Denis Vuk, sva prava zadržana / Ju1897.net portal.