 |
| Foto: Valerio Pennicino/Getty Images |
Nekadašnji ofanzivac Juventusa, današnji fudbaler Toronta napisao je poduži esej na ThePlayersTribune u kome je je otkrio detalje iz mladosti, šta ga je ponukalo da uopšte postane fudbaler, te u kojem je govorio o pobjedničkom mentalitetu Juventusa, kao i o snovima u novom klubu, a koji vam prenosimo u potpunosti.
"U Torontu sam skoro pa tri godine i ostale su još dvije stvari koje želim vidjeti. Jedna od njih su slapovi Nijagare."
"I nekada ću ih posjetiti."
"Ali prije toga želim vidjeti nešto drugo. Nešto što imam potrebu vidjeti. Da Toronto FC osvoji MLS kup. Prošle smo mu godine bili jako blizu, ali samo priči blizu nije dovoljno."
"Dolazim iz Italije u kojoj sam odigrao veći dio karijere. U Italiji imamo izreku koja glasi, to je kao da odete u Rim i ne vidite papu. Sada, nemam namjeru uspoređivati osvajanje MLS kupa sa posjetom Vatikanu ili slično, ali... nisam došao ovako daleko kako bih propustio vidjeti kako Toronto osvaja šampionat."
"To je to."
"Sjećam se terena na kojem sam igrao kao dijete po prvi put u Torinu. Nije bilo trave, samo zemlja i linije od kreča koje bi zaprašile svaki put kada bi lopta prešla preko njih ili kada bi netko uklizao. Bila je to samo čvrsta zemlja na koju ste ukoliko padnete očekivali da slomijete nešto. Ali taj teren je bio sve što smo imali. Nije bilo velikih bioskopa ili ogromnih tržnih centara i mom gradu. Ničega. Mogli ste da igrate fudbal, ili... da igrate fudbal. Na tom istom strašnom terenu."
"Ipak, zapravo i nisam odmah zaigrao fudbal. Nisam bio poput ostale italijanske djece koja su sanjala da zaigraju u Serie A. Nisam čak niti gledao televiziju tako mnogo. Uglavnom sam bio uz majku. Radila je u to vrijeme u malom baru koji je bio u vlasništvu mog ujaka."
"Ali iza njega je stajao taj teren."
"Često sam sa sa svojim prijateljima prolazio pokraj njega. Nekada sam gledao kako momci na njemu igraju fudbal. Igrao je tu neki regionalni tim. Jednog dana u utakmici sedam na sedam desilo se da im je zafalio jedan igrač. Imao sam u to doba svega šest ili sedam godina, dok su momci na terenu bili nešto stariji. Vjerovatno su bili očajni u toj mjeri, da, kako sam bio jedini u okolini, ubacili su me u igru."
"Od tog trena, znao sam, stvari će se u mnogomu promjeniti za mene."
"Igranje fudbala me je... činilo sretnim. Bilo je zabavno. Pomoglo mi je da steknem nove prijatelje. Kad sam se tog istog dana vratio kući rekao sam svome ocu šta se desilo i da želim nastaviti igrati sa tim timom. Naredni dan sam ponovo otišao na taj teren. Dan poslije također."
"Počeo sam kao vezni igrač, volio sam dijeliti asistencije. Ali sam tada otkrio da jedina stvar koja je bolja od asistiranja jeste, sam postići pogodak. Za mene su golovi bili najbitnija stvar. Njima se pobjeđuje."
"Škola je otišla u drugi plan. Cijelo vrijeme sam provodio trenirajući sa tim timom - San Giorgio Azzurri su se zvali. Igrao sam gdje god sam mogao, na terenu, gradskim parkovima, čak i u malenom stanu moje familije sa svojim mlađim bratom, Giuseppeom."
"Bilo je to malen prostor za nas četvero. Samo jedna spavača soba, propadala je majci i ocu, šefovima. Ja i moj brat smo spavali u dnevnom boravku. Preko dana smo šutirali loptom od zid dnevnog boravka. To je izluđivalo moju majku. 'Seba! Srušio si još jednu sliku!' Nismo imali mnogo."
"Živio sam svega 25 kilometara od Stadio Delle Alpi, ali nikada nisam uspio dobiti karte kako bih gledao Juventus. Definitivno nismo mogli sebi priuštiti niti kupovinu bilo kakvih dresova. Sjećam se da je moj otac, koji je radio u željezari, morao štediti cijelu godinu kako bi mi kupio moje prve kopačke."
"Dresovi, kopačke, šta god, ništa me nije interesovalo. Biti na fudbalskom terenu je jedina stvar koja je bila bitna."
"Nakon godinu dana igranja sa svojim timom, skaut Juventusa me pozvao da se pridružim klupskoj akademiji. Vjerovatno to zvuči nevjerovatno, ali upravo se tako brzo desilo. Jednog dana igrate za svoj mali lokalni klub, potom vas klub uoči i to je to. Barem je tako bilo u mom slučaju."
"Jednog dana se pojavio neki čovjek. Razgovarao je sa mnom i sa mojim ocem i već narednog dana bio sam dio akademije Juventusa. Kako sam živio blizu akademije ostao sam živjeti u stanu mojih roditelja. Svako jutro bi me otac odbacio do akademije u svom malenom Renaultu 5. Potom bi se otac vratio do stana, pokupio majku i odveo ju do njenog radnog mjesta. Na kraju dana bi otišao po majku, odveo ju kući kako bi ona mogla početi praviti večeru, dok bi otac krenuo po mene. Kunem se, toliko je kilometara prelazio sa tim malenim Renaultom da mu je u stvari svako dvije godine bio potreban novi automobil."
"Moj otac, znate, i nije bio baš zaluđen fudbalom. Kako je bio rodom iz Milana bio je i navijač AC Milana, koji je u to vrijeme imao vrhunski tim. Ali on nije nikada igrao ili pratio fudbal na televiziji. Tako je on bio sretan da igram u Juventusu samo toliko dok sam ja bio sretan da igram za Juventus."
"Ali, neko vrijeme nisam bio sretan."
"U dobi od 15, ili 16 godina nisam uopšte dobivao minute na terenu. Tako sam mnoge povratke kući preplakao u očevom automobilu. Jednog dana je zaustavio automobil. 'Seba,' rekao je, 'sutra te neću vraćati natrag u akademiju.' Pogledao sam ga i brišući suze sa lica upitao 'zašto'? 'Iz razloga što te ne vodim čak ovamo samo da bi plakao,' glasio je očev odgovor. Proveo sam koji trenutak u razmišljanju i rekao sebi i njemu. U redu, neću više plakati. Samo ću nastaviti raditi naporno."
"I pobjeđivati."
"Što je, zapravo bilo sve što je klub zahtijevao. Nikakve suze. Ništa drugo. To je mentalitet Juventusa. Poprilično je jednostavno... Pobjedi!"
"Uče vas da poštujete, i da pobjeđujete uz poštovanje. Ali na kraju dana sve se svodi na samo jednu stvar."
"Pobjeđivanje."
"Ta misao je usađena u mene od prvog dana kada sam stigao u Juve. Samo pobjeda."
"U dobi od 17 godina pozvan sam u trenerovu kancelariju kako bih potpisao svoj prvi zvanični ugovor sa Juventusom. Kako sam još uvijek bio maloljetan, bio sam u prisustvu svoga oca. Otac je trebao poći sa mnom kako bi potpisao poslije još neke papire... za naš novi stan. Bila je to prva stvar koju sam kupio svojoj familiji. Soba za svakoga."
"Sjećam se trena kada sam po prvi put kročio na teren stadiona. Nije to bio onaj zemljani teren na kojem sam igrao nekada. Igrao sam pokraj Del Piera, asistirao sam Trezeguetu."
"Bio sam ponosan da smo u prvoj sezoni izborili povratak u Serie A. Ne mislim čak niti da bih dobio toliko prilike za igru da nismo te sezone igrali Serie B. Ali promocija u viši rang takmičenja nije bila tema o kojoj se mnogo govorilo u svlačionici, ili da su mlađi igrači bili dio povratka Juventusa u vrh. Kao što sam rekao, samo jedna stvar je bitna u Juventusu. I nije bitno kako do nje doći."
"A za mene, kao i uvijek, bilo je bitno samo da sam na terenu."
"Ipak, nakon par godina, bio sam svjestan da u Juventusu neću imati mnogo prostora na terenu. Otišao sam tada na nekoliko posudbi i kada se moj ugovor sa Juventusom počeo bližiti isteku, krenuo sam razmišljati i MLS-u. Toronto je bio klub koji me je kontaktirao i dogovorili smo detalje već u periodu od naredna dva ili tri dana. Tako da od tog trena, jedini klub koji je dolazio obzir bio je Toronto."
"Igrat ću za Toronto."
"U Toronto sam stigao u februaru 2015. godine. Kada je avion sletio... pa... recimo da je hladnoća uglavnom sve čega se sjećam od toga dana. Kao i stotine navijača koji su me dočekali na aerodromu. Od tada sam naučio dvije stvari:
1. da će me kanadska guščana jakna koju mi je dao moj tim po dolasku uvijek držati toplim,
i
2. da će navijači FC Toronta uvijek biti na našoj strani."
"Ne mislim da sam bio svjestan koliko će mi biti lijep ovaj grad. Čudno je, stran osjećaj. Igrao sam za druge klubove, u drugim gradovima i nije lako seliti svoj život, svoju karijeru. Nije lako doći u novo mjesto i očekivati da te prihvate novi navijači. Ali u Torontu, pronašao sam svoj novi dom od prvog trena."
"Iznad svega, važnije je to da radimo ono što niko od nas nije očekivao. Prije nego sam došao ovdje, pomislio sam da bi ovo mogao biti tim koji će napraviti nešto posebno. Nisam siguran zašto sam to pomislio. Ali uskoro sam upoznao ostatak tima, činilo se da svi posjeduju jednak mentalitet, jednak cilj. Svi su željeli činiti samo jednu stvar."
"Pobjeđivati. I to smo i činili."
"U 2015. godini, mojoj prvoj sezoni ovdje, klub se plasirao u svoje prvo historijsko doigravanje. Mada mislim da smo se tada bili previše zanijeli. Nakon što smo izborili mjesto u play off-u, slavili smo nešto više nego što smo smjeli. Izgubili smo potom dvije posljednje utakmice u šampionatu, a u prvoj rundi nokaut faze eliminisani smo od strane Montreala."
"Vidite, tu dolazi na vidjelo jedan drugi dio mentaliteta Juventusa koji mislim da smo morali naučiti ovdje u Torontu. Danas pobijedite, ali već danas i prestanete slaviti i krećete naprijed."
"Taj poraz od Monterala je bio težak, bio je za mene prepun emocija. Želio sam dokazati nešto timu, gradu. Želio sam im pokazati zašto sam ovdje i koliko možemo. Ali svi smo naučili mnogo iz tog susreta. Bio je to u neku ruku početak putovanja za naš tim."
"Mislili smo da smo neke stvari shvatili u narednoj, 2016. godini. Eliminisali smo Montreal i dosegli do finala. Ali, to finale. Mislim, šta zapravo možemo reći o njemu? Da budem iskren, taj sam osjećaj imao par dana ranije. Ne znam, nešto mi je u mojim mislima govorilo da nam stvari neće poći na ruku. Razgovarao sam sa svojom familijom o tomu. Na dan utakmice želite se otarasiti tog osjećaja. Imali smo svoje prilike, ali ih nismo mogli iskoristiti."
"Ja ih nisam mogao iskoristiti."
"Mogao bih se pitati šta bi se desilo da sam ranije izašao sa terena i bio izmijenjen. Šta bi se dogodilo sa sam činio jedno ili drugo. Ali uvijek mislim jednako bilo da pobijedimo ili izgubimo... moramo krenuti naprijed. Moramo nastaviti."
"Tako smo i napravili male izmjene koje su bile potrebne. Zaista mislim da smo blizu. Da smo dodali sitne detalje koje su nedostajali. Jedan od tih detalja jer Victor Vázquez koji nam se ove sezone pridružio. On je netko tko nam zaista može pomoći do pobjede. On je vodeći asistent šampionata. Kada je on na terenu, mi smo bolji tim. Jednostavno je. I već smo bili poprilično dobri, sada nas je dvojica."
"Tu je i Michael Bradly. On je naš vođa kako na terenu, tako i u svlačionici. Nakon svog tog vremena koje je proveo igrajući u Romi, njegov italijanski je jako dobar (možda čak i bolji od moga). Ali ono vrjednije, on je momak koji ostatku tima dijeli savjete i koji nas ujedinjuje pred utakmicu."
"Tu je i Jozy. On je moj prijatelj. U mojoj prvoj sezoni u MLS-u nitko nije poznavao moj način igre i stoga sam i mogao postići sve te silne pogotke kada bi mi god ostavili previše prostora u šesnaestercu. U drugoj sezoni je već bilo drugačije. Mnogo se više pažnje poklanjalo pokrivanju mene. Ali to je otvorilo prostora momcima poput Jozya koji su imali priliku da istupe - i to je i učinio. Ne znam, ali kao da sam osjetio neki prirodnu povezanost na terenu upravo sa njim. Nismo pred utakmice obavljali neke duge razgovore. Jednostavno samo izlazili na teren i znali gdje se ovaj drugi nalazi u svakom trenu."
"Zapravo i ne razgovaram previše ni sa kim. Moguće je da je riječ o različitim jezicima. Ali isto tako razmišljam da postoje momci koji pričaju mnogo u svlačionici, i oni drugi koji ono što imaju za reći ostave za teren."
"Del Piero je bio upravo takav."
"I kada ne govorim, slušam. Slušam naše navijače. Da budem iskren, još uvijek ne razumijem dosta njihovih navijačkih pjesama. Ali sam svjestan kada tribine BMO stadiona krenu pjevati moje ime."
"Čujem ih. Osjećam to."
"Nazovite našu sezonu povratničkom, sezonom iskupljenja, kako god to želite. Cijelu smo sezonu proveli na vrhu tabele. Ali još uvijek nismo zadovoljni. I nakon svake pobjede zaustavljali smo proslave i kretali naprijed. I nećemo stati dok ne vidimo trofej u Torontu. I onda, kada vidim da podignemo trofej MLS kupa, znam šta ću željeti vidjeti sljedeće."
"Prije svega, čujem da je kanadska strana slapova Nijagare mnogo ljepša."